Piše: Omer ŠARKIĆ

Na polumaturi, sa još nenapunjenih 14 godina, obišao sam spomen dom Jasenovac. Sjećam se, kao da je juče bilo, neke niske i sumorne oblačnosti, sitne kiše, jeze koja me obuzela dok smo u pratnji kustosa obilazili to mjesto genocida i najstrašnijih stradanja Srba, Jevreja, Roma, antifašista. Ono što sam tada vidio i čuo, bilo mi je prosto nepojmljivo. Nikako nijesam mogao shvatiti kako su takva zvjerstva ljudi mogli činiti drugim ljudima. Dugo poslije toga sam imao noćne more sa slikama užasa koji sam tamo vidio.

Kada sam još malo odrastao, počele su da me interesuju istorijske teme, Drugi svjetski rat posebno. Mrzio sam sve Njemce (što nije dobro) zato jer su bili nacisti, što su pokušali da porobe cijeli svijet. Mržnja se više pojačavala i produbljivala što sam se više upoznavao sa zvjerstima, progonom, istrebljenjem i genocidom koji su vršili nad Jevrejima. Najviše sam čitao o tome, gledao sve filmove (i danas ih gledam) koji su se bavili temom holokausta – namjere nacista da ih poptuno istrijebe kroz tzv. „konačno rješenje“. Nivo te okrutnosti, zvjerstava i bezdušnosti nikako mi nije bio jasan – ni danas nije. Postavljao sam sebi hiljade pitanja, a među glavnim su bila: zašto Jevreji nijesu pokušali da pruže oružani otpor kada su bili svjesni da će svakako biti zvijerski ubijeni ili ugušeni u plinskim komorama? Zašto niko nije htio da im pomogne i prihvati ih dok su bježali i mogli da bježe od sigurne smrti iz nacističke Njemačke i zemalja ‘osovine’?

Za pobunu i oružani otpor u Varšavkom getu doznao sam tek kasnije. Čitao o tome, takođe gledao filmove i, dok bih ih gledao, nemoćno i u grču bih navijao da jevrejski zatvorenici u getu nekako  pobijede, iako sam znao epilog: da će Njemci praktično goloruke Jevreje na kraju, sa svim svojim naoružanjem, tenkovima, oklopnim vozilima, bacačima plamena, masakrirati, sve pobiti. Radovao sam se svakoj smrti njemačkog vojnika u toj neravnopranoj borbi, divio se hrabrosti gololrukih zatočenika protiv bezdušne sile kakva je bila njemačka vojska. Uprkos ishodu koji mi je bio istorijski poznat, stalno bih strijepio ispred bioskopsko platna ili TV ekrana, dok gledam scene pakla, topovsko-tenkovskog razaranja zgrada i kuća iz kojih su pružali otpor, spaljivanja od bacača plamena. Navijao bih da makar izdrže što duže u toj borbi bez ikakve šanse, borbi u kojoj su zatvorenici geta izabrali smrt – koja ih je svakako čekala, ali brzu i časnu smrt.

Osmadeset godina poslije pobune Jevreja u Varšavskom getu, desila se pobuna u getu zvanom Gaza. U ovoj pobuni, istorijskom ironijom, Palestinci su postali nekadašnji Jevreji, a Jevreji ondašnji nacisti. Kao u Varšavskom getu nekad, Gaza je ovovremeni geto opasan zidinama iz koga Plaestinci ne mogu izaći bez ausvajsa, gdje im se decenijama dozirano dotura hrana, električna energija, voda; gdje okupator sa oklopnim vozilama i nesrazmjernom silom može ući kada hoće, raditi što želi i hoće; ubijati, zatvarati, protjerati, šikanirati, uzeti kuću i imanje okupiranim Palestincima. Prozori na kućama i zgradama u Gazi doista nijesu zazidani kao što su to bili u Varšavskom getu, ali je gustina naseljenosti slična, uslovi za život gori od časne smrti – slični onim u Varšavskom getu.  Perspektiva im je takođe slična. Stanovnici Gaze dobro znaju da je pitanje trenutka kada će i iz nje biti protjerani, etnički očišćeni, a da će do tog trenutka svakodnevno biti izloženi zastrašivanjima, torturi, premlaćivanjima, ponižavanjima, otimači, ubijanjima. U tom beznađu, podigli su još jedan ustanak osuđen na propast, goloruki kao onomad Jevreji, protiv vojne sile i tehnike koja je neuporedivo veća, nesrazmjernija čak nego ona pri pobuni u Vrašavskom getu.

Savjest mi nalaže da takav ustanak svim srce podržim. Grčevito navijam za njegov uspjeh, iako sam duboko svjestan da će epilog biti sličan onoj pobuni i oružanom ustanku Jevreja  u Varšavskom getu: biće pobijeni i protjerani, Gaza će biti etnički očišćena.

Izrael decenijama sprovodi „konačno rješenje“ nad Palestincima, kao onda što su Njemci sprovodili nad Jevrejima; trenutna dešavanja su jedna od završnih faza.

Palestinci nijesu ljudi već životinje – izjavljuju najveći izraelski zvaničnici – isto što su Njemci decenijama ranije govorili za Jevreje.

Za vrijeme sprovođenja „konačnog rješenja“ nad Jevrejima, kolektivni Zapad se pravio mrtav – da ne zna (iako je znao) za postojanje konc-logora i geta, prevashodno napravljenim za  istrebljenje Jevreja. Za razliku od onomad, ovo konačno rješenje koje se upravo događa ima podršku kolektivnog Zapada kao marionete SAD. A SAD, ta najveća demokratija na svijetu, to „carstvo demokratije“ koje se „ubi“  od promovisanja pravde i ljudskih prava, javno nudi vojnu pomoć Izraelu u sprovođenju „konačnog rješenja“ nad Palestincima. Izraelu, čija je vono-tehnička nadmoć čak proporcionalno veća od nadmoći koju su onomad imali Njemci, dok su rušeći sve pred sobom u krvi gušili pobunu Jevreja u Varšavskom getu.

Kao čovjek, stidim se licemjernosti savremenog čovječanstva, vrlih „demokratija“ i „demokrata“ koja podržavaju„konačna rješenja“ u vidu etničkog čišćenja i iskorjenjivanja bilo kog naroda, u ovom slučaju palestinskog. Očiglednost ne mogu sakriti ni svi upregnuti mejnstrim mediji, plaćeni ili samocenzurisani novinari, NVO ćutači, zajedno sa svojim nalogodavcima koji se nalaze u najvećim centrima odlučivanja i moći.

Nemojte se poslije nekog vremena pravdati kako nijeste znali što se događa i što će se desiti. Izabrali ste da ćutite, čak podržite „konačno rješenje“. Između empatije i pravde na jednoj strani, te trenutnog komfora na drugoj, izabrali ste komfor ćutnje ili čak podrške ratnom zločinu najgore vrste, svjesni da ako progovorite i dignete svoj glas, zamjerićete se najmoćnijima, rizikujući, što? – svoj trenutni komfor, na uštrb prava, pravde, ljudskosti prije svega.