Piše: Xhemal Peroviq

Čude vas postupci pojedinih partija ili poslanika?

Izabrani sa ove liste prelaze kod drugih. Bez problema mijenjaju stavove preko noći.

Pročitajte ovo, malo duže, sjećanje, možda vam nešto bude jasnije.

Sjećam se, kao da je juče bilo. Prokletstvo, što li je.

Jesen 1997. Prčanj, Boka kotorska.

Dugo odgađana porodična večera u privremenom domu Slavka Perovića, zbila se baš između dva izborna kruga “jesi li Mila Ili za Momira”.

Bulatović je vodio za nešto više od deset hiljada glasova. Mi se nijesmo izjašnjavali. Neminovna tema razgovora: Kako ćemo o drugom krugu Peroviću?”

“ A što ćemo, moj Peroviću, iznudica, moraćemo za Đukanovića. Kako objasniti našim biračima da favorizujemo neizlaskom Bulatovića i njegovo opredjeljenje da slijedi Miloševićevu politiku koja vodi direktno u propast” Ovaj je, bar retorički, najavio raskid i prozapadni kurs”.

Đukanović je već tada bio “ubijedio” i preveo na svoju stranu, Marovića, Pejanović-Đurišić i neke druge kumove, metodama koje je kasnije opisao Momir Bulatović u svojoj knjizi.
Mi smo znali za šverc, avione, kamione, tako stečene milione kojima je krenula kupovina ljudi, medija, partija,…(Te jeseni su startovale Vijesti, za koje će kasnije Đukanović reći da je dao milion maraka za osnivanje).

Pitam: A je li se glasnuo, tražio podršku?

“Ma jok, tipični autokrata, šalje emisare. Prvo je zvao Dugo ( Moja primjedba: Milorad Đurković, u otvorenom ratu za grabljenje institucija, na brzinu postavljen za direktor Državne televizije). Malo sam se našalio sa njim, u vezi autorizacije za poziv i zna li kako se ti razgovori na tako ozbilju temu vode u demokratskom svijetu. Zatim je zvala Milica. Pokušao sam da joj objasnim da to nije stvar za telefon, to iziskuje ozbiljan razgovor oko neke buduće platforme, viđenja budućnosti Crne Gore, pravaca razvoja, uključivanje istinskog pomirenja”. ( Takođe moja napomema: tek su bili završeni izbori u kojima smo nastupili kao Narodna sloga). Ne vrijedi, ista matrica, isto razmišljanje. Obećati, ponuditi, prevesti na svoju stranu. Tipično komunističko razmišljanje u frakcijskim, klanovskim borbama. Ali, podržaćemo u drugom krugu- rekoh joj”

U to sam se uvjerio malo kasnije, u decembru iste godine. Glasali smo, Milo je pobijedio i dobili smo poziv za novogodišnji koktel, koji do tada nije upriličen nikada, bar ne u tom formatu. Sada je trebalo pokazati širinu, civilizovanost, saveznike, snagu.

Pitam: I što ćemo Peroviću?

Perović: ”Ne pada mi na pamet. (Opet moja napomena: Slavko je javno pozvao da se glasa Đukanović, uz obrazloženje koje se, vjerovatno, nije dopalu Autokrati, pa nije bilo nikavog pokušaja javnog pokazivanja dobre volje da se barem formalno prizna dolazak na naš politički teren. A riječi zahvalnosti nijesmo ni očekivali). Ali kako bi pokazali dobru volju, i da smo za demokratsko prevazilaženje razlika, trebalo bi da ide neko. Hoćeš li ti Peroviću kao Predsjednik Konferencije?”

Nevoljno pristajem, nemam potrebno iskustvo i tu vještinu neverbalne komunikacije, u tim prilikama, bojim se neke zamke, moje greške iz dobre volje i naivnosti,…

Tamo špalir vedeta DPS-a sa svim nosiocima partijskih i državnih funkcija na čelu sa Šefom. Vidno razočaran, valjda je očekivao drugog Perovića, ljubazno ali hladno pruža ruku. Ostali pokazuju vidno, ne bih rekao radost, više kao dobrodošlicu, olakšanje. Ističe se državni tužilac, ali Milica… Milica sa obje ruka prihvata moju ruku i kaže: “Hajde da ovo izguramo zajedno” – djelujući iskreno. Sasvim sam siguran da bi se danas zaklela da se toga ne sjeća. Ili da demantuje, da kaže da izmišljam.

Još znaju koliko su ranjivi. Tek će u januaru uslijediti inauguracija i masovni protesti pristalica M.Bulatovića.

Onda slijedi trka da se ojačaju pozicije za vanredne parlamentarne izbore zakazane za maj 1998.

Slavko Perović poziva cijelu opoziciju na sastanak, da im se predoči šansa koja se ukazala za demokratizaciju društva. Šansa koja se rijetko pruža i koja se u demokratskom svijetu lako kapitalizuje pobjedom na izborima, kada dođe do rascjepa, krize, afera u vladajućoj partiji. DPS je ionako bio oslabljen nakon Dejtona, morao je pokrasti Narodnu slogu. Manjinske partije su još uvijek djelimično opozicione.

Ali, ne lezi vraže.

“Slavko kako prođe sastanak?”

“Nikako! Po stisku ruke sam znao da su Dinoša i Kilibarda “ODRAĐENI”.

Kasnije će ova dvojica širiti laži, kako ih je Slavko na tom sastanku pozvao da se pridružimo Bulatoviću.

Za SDP smo već ranije znali. Oni nisu pristali da uđu u Narodnu slogu, izgovarajući se kao se ne slažu sa brojem poslanika i brojem gradonačelnika koji im se nude. Ostali su tada van parlamenta. Ali nije im uopšte bilo loše. (Kancelarije su im do juče bile u zgradi nekadašnjeg Centralnog komiteta. Dok smo se mi selili od kuće do kuće).

Zajedno sa Narodnom strankom i DPS-om ušli su u predizbornu koaliciju “Da živimo bolje”, čiju platformu su krili kao zmija noge. Ali saznalo se. Tamo je pisalo da će se kao Koalicija zalagati za “jačanje SR Jugoslavije”! Toliko o tome kako su “vazda bili na pravoj strani istorije”.

A ponuđeni smo i mi, nije da nijesmo. Kao i uvijek, preko emisara. Slavko je to ovako opisao: “Dođe tako Jovo Kapa (Kapičić) i direktno ponudi 11-17 poslaničkih mjesta. Od koga to? Od Mila, kaže! Pa kako to, pipanje pulsa? Zar ne treba pregovarati o platformi za izbore, mi za nezavisnost ON protiv, mi protiv šverca On Vođa tog državnog biznisa. Da usaglasimo bar najmanji imenitelj programa buduće koalicione vlade?”.

“Ma što će ti to? Imaš poslanike, imaš vlast, imaš SVE” – komesarski diže glas Jovo.

Perović: “Slušajte me gospodine Kapičiću, žalosno je što ste sebi dopustili da od Titovog generala postanete Milov kurir”.

Ovaj razgovor mi je, nešto kasnije, ispričao (potvrdio) sam Jovo Kapa.

Nakon jednog seminara o ljudskim pravima u Beogradu, Slobodan Franović nas je svratio na kafu u restoran njegovog sina/snahe, Slobodanke Kapičić, koja je bila gost na našem Kongresu ispred Građanskog saveza Srbije. Pojavio se Jovo. Jedva je dočekao da se obruši na mene: ”Onaj tvoj šef, onaj đilkoš ( ili dripac, ne sjećam se tačno izraza), – “da meni kaže da sam postao milov kurir! A moglo je da mu bude ovako (onaj pokret rukom za bradu) i vama svima bi bilo dobro. Ne bi prosili za Helsinški komitet”.

P.S. DPS je pobijeđen nakon 30 godina, i Milo ove godine, ali njegovi milioni (i mafija koju je osnažio) kontrolišu političke aktere. Nažalost, i naše živote.

Napomena: Tekst je izvorno objavljen na autorovoj FB stranici. Uz njegovo odobrenje, prenosimo ga ovdje.