Minulih dana sam govorio za druge medije, pa je red da to prenesem i ovdje.

Evo šta sam kazao za dnevnik Dan povodom 3. maja, dana posbećenog slobodi medija:

Mi u Crnoj Gori se nemamo čime pohvaliti ni ovog 3. maja. Mediji i dalje vape za slobodom, a građanke i građani za novinarstvom kome će istina biti prva obaveza, a oni prvi koji će zasluživati novinarsku lojalnost. Javni mediji, kako nacionalni tako i lokalni, nijesu se ni zakonski ni suštinski odmakli od političkih centara moći, a komercijalni mediji su ili u klijentelističkoj simbiozi sa političko-ekonomskim moćnicima ili, pak, svoje samoodržanje plaćaju manjim ili većim odricanjem od slobode. Država i dalje pokazuje nemoć da otkrije i kazni one koji stoje iza ubistva Duška Jovanovića i drugih zločina protiv novinara i medija, a nije bila voljna ni da koliko-toliko popravi zakonodavni okvir i proširi prostor slobode medija.

Nešto ranije sam odgovarao na pitanja koleginice Milene Perović iz nedjeljnika Monitor.

U susret prvom maju, prazniku rada, vodi se polemika oko ukidanja neradne nedelje. Kako to komentarišete?

Da, u državi socijalne pravde se polemiše o tome, umjesto da se razgovara o skraćenju radne sedmice, što bi jedino bilo primjereno. Ako neko hoće da Crna Gora bude kapitalistička vukojebina, neka iz Ustava izbace onu obmanjujuću poruku o državi socijalne pravde. U tom slučaju, naravno, trebalo bi izbaciti i onu o ekološkoj državi i mnogo štošta još. Da se ne lažemo, brate/sestro!

Ima li se šta slaviti ovog prvog maja?

Oni koji žive od svoga rada, a ne od tuđeg, oni koji slave rad kao jedini moralno opravdan način stvaranja viška vrijednosti imaju razloga za slavlje. Prvi Maj treba da bude opomena i podsticaj. Neka vatre na crnogorskim visovima budu ta opomena i podsticaj, ali ne one vatre iznad čijeg plamena suklja crni dim, nego treperi užareni, providni zrak. Treba znati i kako gorjeti!

U toku je i prvi štrajk upozorenja radnika RTCG, u istoriji te kuće.  Vidite li promjene?

Dijela radnika, rekao bih. Borba za povećanje plata je opravdana i dobrodošla, ona govori o snaženju socijalne samosvijesti i svoje pozicije unutar sistema, ali bih volio da do javnosti iz nacionalnog javnog emitera dopru i zvuci unutrašnje borbe za kvalitetnije i građankama/građanima lojanije novinarstvo. A toga će, bojim se, teško biti sve dok se ne pronađu i u pogon ne stave mehanizmi koji će partijsku oligarhiju odmaći na pristojno rastojanje od upravljačko-uređivačkih kontrolnih tabli RTCG.

Istorija i protesti susreli su se i u Nikšiću, zbog namjere tamošnje vlasti da mijenja imena naziva ulica u tom gradu i uvede slavu grada. Kako komentarišete te najave lokalne vlasti?

Nazivi ulica odražavaju preovlađujući duh nekog vremena, njegovu političku dinamiku, tako da ne iznenađuju namjere nikšićke lokalne vlasti, imajući u vidu njenu ideološku armaturu. Pitanje je, međutim, da li je aktuelni odnos političke moći u toj sredini nešto što je trenutna, efemerna datost, ili je zaista riječ o nečemu što bi moglo da se uspostavi kao dugoročna, čvrsta nova politička i ideološka paradigma. Ne bi valjalo da svaka nova vlast misli da ima pravo da gradsku toponimiju prilagođava svom političko-ideološkom vjeruju. Ako je igdje potreban konsenzus, onda mu u ovim pitanjima treba težiti.

Crna Gora je ljudska, a ne Božja tvorevina, a isto se može reći i za grad Nikšić. Nijedan grad se ne može oduhoviti, obožiti slavom i klerikalizacijom svjetovnog, već samo ulaganjem pozitivne ljudske energije u dobrobit svih žitelja grada, bez obzira na njihovu rasnu, polnu, dobnu, nacionalnu i vjersku raznolikost. Religioznost, vjere i slave imaju svetost dok su u prostoru intimnosti i privatnosti; uvlačiti ih u javni prostor predstavlja njihovu političku vulgarizaciju.

Opet promjene starih tradicija. Novi predsjednik inaugurisaće se u Podgorici, a ne na Cetinju kao prethodnici. Kako vidite tu odluku i reakcije na nju?

Crna Gora je, na žalost, još uvijek država bez jasnih konstanti i sa puno zavisno promjenljivih, tako da ni ova promjena mjesta inauguracije predsjednika države nije neobičnost kojoj treba pridavati poseban značaj. Meni je bila inspirativna inicijativa građanina Nebojše Babovića da Berane, grad u kome on živi, bude mjesto inauguracije, pa sam na tu inicijativu reagovao konstatacijom: Zašto da ne.

Crna Gora pati od raznih vrsta ekskluzivnosti, a nasušno joj je potrebno da počne njegovati inkluzivnost. Ako hoćemo da imamo Crnu Goru kao održivu političku zajednicu, onda nam ne bi trebalo da bude strana ideja da Berane i svaki drugi crnogorski grad mogu biti mjesto inauguracije predsjednika države. Ako je Žabljak mogao biti neformalno proglašen prijestonicom Crne Gore kao ekološke države, a Budva prijestonim  turističkim gradom, zašto se ne bi moglo biti inkluzivno i u slučaju inauguracije predsjednika. Moglo bi se, recimo, uvesti pravilo da inauguracioni grad bude onaj u kome je kandidat za predsjednika dobio najveći procenat glasova. Možda bi, čak, predsjednik mogao da seljaka svoju rezidenciju tokom mandata. Možete li zamisliti da predsjednik države Crne Gore stoluje u Šavniku, Pljevljima, Rožajama…

Neke promjene ipak dolaze sporije. Kako komentarišete najave o mogućem odgađanju vanrednih parlamentarnih izbora, zakazanih za 11. jun, te najave parlamenta o mogućem  ukidanju ukaza Đukanovića o raspuštanju parlamenta?

Kao što već rekoh – Crna Gora je država zavisno promjenljivih vrijednosti. Ovo je vrijeme političkog intermeca i u njemu ne važe uobičajena pravila igre. Ta pravila igre bi trebala da su konstante, ali njih još nema.

Koje promjene su nam neophodne nakon izbora ?

Neohodno bi bilo da se političke prilike stabilizuju, ublaži frustrirajuća i blokirajuća napetost oko brojnih pitanja, a počne kreirati atmosfera podesna za ozbiljan razgovor. Neohodno bi bilo da nova parlamentarna većina svojski prione na izradu valjane zakonske infrastrukrure, koja će u perspektivi obezbijediti konstantnost i izvjesnost, omogućiti stvaranje nezavisnih institucija i snaženje njihove efikasnosti i autoriteta. I sve to imajući u vidu ono što je obećano u Ustavu: „Crna Gora je građanska, demokratska, ekološka i država socijalne pravde, zasnovana na vladavini prava”.