Naše društvo se alarmira i uzbuni tek onda kada neki problem kulminira do nepodnošljivosti.

Tek onda kada mediji ukažu na njega i dignu graju, institucije krenu u njegovo rješavanje – obično tromo.

Kad problem izađe iz fokusa medijske pažnje, sve se vrati na staro – do ponovne kulminacije.

Ovo su tri osnovne karakteristike pristupa problemima u našem društvu.

Divljačka prebijanja koja je ista grupa tek punoljetnih momaka konstantno praktikovala po Podgorici prevršila su mjeru kada su prebili maloljetnika, bez povoda i razloga, onako kako smo mi – bez kazne, ubijali i prebijali „neprijateljske“ zatvorenike, najčešće civile, u ratovima koje nikada nijesmo vodili.

Prebiti momka zbog majce fudbalskog kluba koju je imao na sebi, nanoseći mu teške tjelesne povrede, po meni nije vršnjačko nasilje već psihički poremećaj, podstaknut, pored ostalog, osjećajem nekažnjivosti. U ratu se taj osjećaj stvara zato jer je u njemu „sve dozvoljeno“, u miru ako država, kao naša, nema institucije, a roditelj ili neko od bližnjih su, uz to, u poziciji da nasilnika štite od zakona i takvih „institucija“, koje su na prebijanje prvo reagovale puštanjem na slobodu okrivljenih, a tek poslije izraženog ogorčenja javnosti, istražnim pritvorom do 30 dana.

Vršnjačko nasilje, to jest brutalno prebijanje sa teškim tjelesnim povredama osjetio sam prošle godine lično, kada mi je prebijeno malodobno dijete. Dok sam bio na poslu, nepoznati čovjek me je nazvao i obavjestio da mi je dijete bukvalno masakrirano, slomljenog nosa, te da odmah dođem po njega. Osoba koja me nazvala, ispostaviće se, bio je slučajan prolaznik, koji, kada je vidio kako izgleda dijete, tražio mu je broj telefona roditelja i pozvao me.

Kao svaki roditelj u takvim trenucima, uspaničio sam se do izbezumljenosti i odjurio na naznačeno mjesto. Sin od jedanaest godina je izgledao tako da ga prosto nijesam mogao gledati: lice potpuno izobličeno, u krvi, a nos – koji je bio slomljen – takav da sam mislio da će imati devijaciju sa trajnim posljedicama. Došlo mi je da plačem kada sam ga vidio takvog, a nijesam smio, zbog njega, njegovog bola i straha. Taj roditeljski osjećaj je teško opisati.

Dok sam jurio u bolnicu autom, sin, koji je jedva mogao i da govori, objasnio mi je da ga je na fudbalu, poslije klizećeg starta, šakom u nos udario dječak iz protivničke ekipe.

„Draže mi je što je on udario tebe, nego da si ti njega“, rekao sam mu, ponavljajući isto što sam rekao majci djeteta koje ga je tako udarilo, duboko se izvinjavajući. U putu do bolnice sam se prosto čudio (nije mi bilo jasno) kako ga je vršnjak jednim udarcem u nos mogao tako masakrirti.

To mi je postalo jasno dok smo čekali dežurnog hirurga u dječijoj bolnici. Pojavio se otac djeteta, zajedno sa njim. „Vršnjak“ je bio duplo krupniji, već momčić u formiranju sa dlačicama na bradi. Tada doznajem da ima četrnaest godina, što znači da je tri godine stariji od mog sina, koji je prema njemu izgledao bukvalno kao beba. U tom trenutku, vidjevši kako „vršnjak“ u stvari izgleda, u meni je nastala bitka: da li da prebijem sina – i potučem se sa ocem ili da prihvatim pruženu ruku izvinjenja i kajanja. U toj unutrašnjoj borbi, srećom po sve, pobijedila je druga opcija. Ipak, ocu sam rekao da sam zaprepašćen kako mu je sin, toliko krupniji i stariji od mojeg, mogao tako krvnički udariti nekoga ko je za njega bio praktično beba.

Iako sam u prvoj izjavi dežurnom policajcu, odmah po dolasku u dječju bolnicu, rekao da se ne želim pridružiti krivičnom gonjenju djeteta koje ga je udarilo, promjenio sam stav kod tužioca – upravo zbog ove razlike u godinama i konstitucije „vršnjaka“. Tužiocu koji je po službenoj dužnosti podigao krivičnu prijavu zbog nanošenja teške tjelesne povrede protiv okrivljenog momčića,  saopštio sam i stav, kako mislim da je tom djetetu, spremnom na takvo povređivanje drugog djeteta, potrebna psihološka pomoć.

Poslije pregleda dežurnog hirurga, saopšteno mi je da je djetetu polomljena skoro svaka kost u nosu – čak i sitne, te da je potrebna hitna operacija, koja je izvršena tek sjutradan jer se moralo čekati da bar malo splasnu otoci.

U dječijoj bolnici sam sa djetetom proveo dva dana, a traume koje smo doživjeli i ja i on dok je oparacija izvršena, te u danima rehabilitacije – priča su za sebe. Ne desilo se nikom!

P.S. Umjesto cvijeća i ostalog koje su roditelji sa djecom poklonili nastavnicama za Osmi mart, neposredno poslije navedenog prebijanja petnestogodišnjaka od strane „crnih trojki“, pametnije je bilo tog dana izaći na protest protiv „vršnjačkog nasilja“, sa zahtjevom da institucije rade svoj posao. Kada to nijesu uradili spontano tada, imaju priliku da se isprave u subotu, 11.03.2023. godine u 11.55 sati, na protestu koji organizuje Udruženje „Roditelji.me“, kako im se ne bi desilo isto što mome djetetu i što se dešava sve većem broju djece po Crnoj Gori.