Psi su oduvijek bili čovjekovi ljubimci, odnosno potreba. U davna vremena, iz vrlo praktičnih razloga, kao što su: čuvanje stoke, dvorišta od lopova i uljeza; služili su za vuču saonica, u lovu, raznim potragama… Čovjek i pas su nekada živjeli u nekoj vrsti simbioze, pomažući jedno drugom. Pas je živio van kuće, a ne u njoj.

Savremeno doba je donijelo drugačiju ulogu pasa. Oni uglavnom obitavaju u stanu, sa porodicom, što je, po meni, slično kao držati životinje u zoološkim vrtovima, a što je do juče bilo normalno i opšteprihvaćeno. Već neko vrijeme se to smatra nehumanim i neadekvatnim staništem za životinje, stoga  je kampanja protiv držanja životinja u ograđenom prostoru i kavezima sve veća, zoološki vrtovi polako izumiru. Možda će doći vrijeme kada će se držanje pasa u stanu smatrati takođe neadekvetnim, neprirodnim mjestom za njih, da ih stan na neki način drži sputanim i zarobljenim?

Savremenom čovjeku pas služi za potpuno drugačije potrebe nego nekad. Osim što sa njim dijeli životni prostor u stanu, često mu je on najbolji drug koji mu pruža onu privrženost i ljubav koju u okruženju ne može naći, nekad čak ni u okviru svoje porodice. U stalnoj trci i pod stresom, virtuelno – komunikacionom izobilju koji je jedan od krivaca otuđenosti savremenog čovjeka, nedostatku  pravih i iskrenih prijateljstava i druženja, pas često postaje  zamjena za njih; neko pouzdan ko je uvijek na raspolaganju i tu. Pas je postao i statusni simbol, jer što je rjeđa, skuplja i neubičajnija pasmina, više ste u trendu. Pas je uvijek  raspoložen za šetnju, za razliku od supruge, prijatelja, djevojke/momka ili djece – zauzete svojim mobilnim telefonima. Obavezom da ga makar dva put dnevno prošetate nagonite sebe na kakvu-takvu fizičku aktivnost, što je dobro za fizičko i mentalno zdravlje.

Mnogi vlasnički psi imaju bolju hranu i zdravstvenu zaštitu od dijela ljudi, a i više je skloništa za napuštene pse nego za napuštene ljude, što je još jedan od apsurda savremenog doba.

Da se razumijemo, nemam ništa protiv pasa, imao sam ih par i držao u dvorištu. Mislim da su istinski i vjerni prijatelji, te da su privrženi svom vlasniku, nekad više nego članovi porodice jedni drugima. Međutim, smatram da su neke stvari u načinu kako se drže i koja prava se daju njima i njihovim vlasnicima prosto neprihvatljive i moraju se preciznije regulisati – i sankcionisati.

Pas se mora držati na povodcu, bar u urbanim sredinama. Treba znati da ima jedan broj ljudi koji se traumatično plaše pasa, ma koliko oni bili mali, bezopasni i umiljati, te se prosto ukoče od straha kada im pas priđe. Zatim, da, ako je u kafiću ili restoranu dozvoljeno da vam društvo pravi pas, to ne znači da je dozvoljeno da uznemirava ostale goste stalnim lajanjem, režanjem, cviljenjem i slično, što se nerijetko dešava. Osnovno pravilo – koje skoro nijedan vlasnik pasa ne poštuje – je da se pokupi izmet koji pas ostavi na javnom mjestu, kako se ne bi dešavalo – kao što se dešava, pogotovu na izletištu Gorica – gdje obuća šetača i rekreativaca često bude „obogaćena“ psećim izmetom.

Dok pišem ovaj tekst doznajem da je vlasnički pas, doberman, pušten ili pobjegao vlasniku, ujeo šesnaestogodišnju djevojku – i valjda još nekog čovjeka. Moj prijtelj, stariji i ozbiljan čovjek koji stalno biciklira, ispričao mi je da ga je skoro, na putu kuda najčešće vozi biciklo u dva navrata ujeo vlasnički pas, koji je oba puta iskočio iz dvorišta i ujeo ga za nogu. Reagovao je i upozorio vlasnicu psa koja je prisustvovala tome tek poslije drugog napada. Prije nekih mjeseca dana, šetajući po Gorici i mene je ujeo valsnički pas, kojeg je vlasnica šetala bez povodca (što je na Gorici uobičajno). Ujed je, istina, bio benigan, ali bez ikakvog povoda. Od vlasnice sam dobio kurtoazno „izvini“, bez da ga je i poslije toga stavila na povodac. Prije nekoliko dana, dok sam pio kafu na pauzi, pojavio se čopor pasa lutalica u bašti kafića u centru grada, koji su jurili jedan drugog između stolova opasno lajući, režeći i ujedajući se međusobno, tako da se većina gostiju digla iz lokala i napustila ga iz straha.

Prije par mjeseci su vlasnički psi na smrt izujedali starijeg čovjeka u Srbiji, poznatog novinara…

P.S.

Ovaj tekst nije pamflet protiv pasa i njihovih vlasnika, već samo druga strana medalje u nastalom trendu koji ne dozvoljava bilo kakav kritički osvrt na situaciju gdje prava pasa i njihovih vlasnika postaju veća od prava ljudi koje oni na ovaj ili onaj način ugrožavaju.