Da bih uvećao skromni budžet, kao student sam povremeno obavljao razne poštene poslove. Jednom je to bila prodaja neke samizdat verzije kuvara i kulinarskog bontona. Dvije brošurice su bile omotane širom pantljikom od hartije na kojoj je pisalo: “Ja sam siromašni student i bla, bla, bla…”. Pozvonio bih na vrata i, ako bi se neko pojavio, ostavljao bih mu paketić, a onda se vraćao poslije izvjesnog vremena da dobijem natrag paketić ili novac.

Iz ovog posla sam izvukao više naravoučenija, ali jedno mi se najdublje urezalo u pamćenje i sjetio sam ga se prija par dana kada me je iz popodvenog drijemeža trgla zvonjava na vratima.

Uporno zvonim na vratima stana u jednom od zemunskih kvartova. Na upornost me motiviše to što čujem da u stanu ima nekoga. Vrata se napokon otvaraju i ja se srijećem sa ljutitim licem sredovječnog muškarca koji mi strogo i nimalo ljubazno govori kako u stanu, pored žive čeljadi, ima i jedan svježi pokojnik.

Ovo moje rano iskustvo uljeza u prostor privatnog, motivisanog prvenstveno vlastitom koristi, učinilo me je prilično netolerantnim prema bilo kakvim marketinškim praksama koje se baziraju na hodočašća od vrata do vrata, pa bilo to reklamiranje osiguranja ili predizborne političke kampanje.

Nijesam od onih koji smatraju da je prostor privatnog posvećen i da niko nema pravo da ga povređuje bez vašeg dopuštenja, ali spadam u one koji smatraju da taj prostor mora biti maksimalno moguće zaštićen od prodora profanosti svih vrsta, posebno političkih. Narušavanje toga prostora je i uporna zvonjava na vratima, bez obzira na to što vas, kad ih otvorite, sretnu pristojna mlada lica i ljubazne riječi.

Da biste otkrili rejting političkih organizacija kojima pripadate ili ih simpatišete, postoje razne vrste prilično pouzdanih sondaža javnog mnjenja.

Da biste ‘prodali’ svoje političke ideje, programe i kandidate, dovoljni su vam trgovi, dvorane, masovni mediji, društvene mreže…

Čak i kada bi se radilo o izborima za mjesnu zajednicu, nema potrebe da se narušava prostor privatnosti, jer se time sugeriše potreba za intimizacijom i klijentelizacijom odnosa političkih aktera i ljudi, a ta vrsta intimizacije ne afirmiše građanina i građanku kao subjekte politike, nego malograđanina i malograđanku, koji svoje privatne interese pretpostavljaju opštim. Opšte, a ne privatno je prostor za politički angažman, ukoliko se politika ne shvata kao posao klijentelističkog grupisanja koje, neminovno, vodi do prakse – jedno zaposlenje = četiri glasa! Ta praksa je sličnija predpolitičkim ljudskim zajednicama, nego modernim demokratskim društvima.