Špalir u kome vas podjednako šibaju i kleroljupci i miloljupci

Objavljeno: 23.12.2022, 08:42h

Klasno osvješćivanje je jedna vrsta iskoraka na kome budući svjesni vlastitog položaja, eksploatisani ne pristaju na priču o ugroženosti nacije koja potpomaže njihovo tlačenje. A tlači svaka država i tlači svaka nacija. Ne može biti da Crnogorci kad imaju moć tlače, a Srbi ne ili obrnuto. Tlači svako ko ima moć i održava je kontrolisanjem i manipulacijom

Biti danas ljevičarka i marksistkinja u Crnoj Gori nije nimalo IN. Slađana Kavarić Mandić ne krije da je i jedno i drugo. Nedavno je odbranila doktorsku tezu “Filozofija Danka Grlića” na UCG (mentor je bio dr Lino Veljak), koja je brzo dobila formu knjige zahvaljujući združenim izdavačima iz Zagreba i Beograda.  U Zagrebu je knjiga već predstavljena, a desiće se to uskoro i u Podgorici.

Povod za ovaj razgovor za portal PCNEN nije, međutim, bila ni disertacija ni knjiga, nego Slađanin istup u jednom beogradskom kružoku, gdje sam se i ja zatekao. Dogovoren je nakon toga druženja, a nastavljen u Podgorici višednevnim dopisivanjem preko aplikacije Messenger.

PCNEN: Nedavno si se, tokom jedne debate u Beogradu o aktuelnim političkim prilikama u Crnoj Gori, samoidentifivovala kao pripadnica trećeputaškog pristupa. Reci nam nešto o tom trećem putu

SLAĐANA: Trećeputaši, srednjičari ili iznadsituacionisti su sve pogrdni nazivi kojima nacionalno opredijeljena i partijski svrstana (oportuna) svijest naziva pojedince koji ne pristaju na lažne alternative, politička svrstavanja na jednu bandu i nekritički patriotizam. Na taj način oni pokušavaju uputiti na kriv zaključak da čovjek ne smije biti nesvrstan ili smatrati da su obije strane na crnogorskoj društveno-političkoj pozornici problematične i redikalne. Riječ je o svojevrstnom etičkom zahtjevu da se izabere jedna strana, da se odabere manje zlo, najčešće poradi spasa države. Posrijedi je, dakle, radikalno stajališta koje zahtjeva od pojedinca da pripada jednom taboru, da bude selektivno kritičan i djelimično objektivan, a sve u korist ciljeva koji ne samo da nijesu napredni, emancipatorski i humanistički, nego su najčešće neodvojivi od centara moći, odnosno privilegovanih pojedinaca.

Ukoliko procjenjujete da je izbor lažan i vrijednosno upitan, ukoliko se kritički odnosite spram serviranog mišljenja koje, najčešće, i nije skup mišljenja nego jednoumlje, onda ste srednjeputaš, a to valjda znači da birate najlakši put, da ništa ne kanite žrtvovati, nego se elitistički krećete neaktualnim, apstraktim, neistorijskim stazama. A istina je da je taj put špalir u kome vas podjednako šibaju i kleroljupci i miloljupci, a sve pod plaštom bratstva, patriotizma i navodnog antifašizma.

PCNEN: Ako nema nikoga između, čime ta praznina između ekstrema može biti popunjena?

SLAĐANA: Osviještenim pojedincima koji razumiju da je svaki radikalizam retrogradan i neipravan, da se budućnost ne može praviti od ideja kojima je istekao rok trajanja,  ali mu se stalno lijepi nova, lažna etiketa. Između moraju biti ljudi koji imaju svijest o značaju ideja solidarnosti, bratstva i zajedništva, dakle o univerzalnim idejama, na čijim temeljima ne stoji država, nego je ona servis za njihovo bolje ostvarenje.

Ako državu, a time i domovinu imaju samo bogati, ako je ona samo njihov servis, onda se čini da radnici, nezaposleni i ostale marginalizovane grupe koje nemaju privilegije, namještene konkurse, riješeno stambeno pitanje i pravo prvenstva đe god zakorače, uopšte i nemaju domovinu, tako da oni ne treba ni da se žrtvuju za ono što nije njihovo. Oni treba da budu dio novih nadnacionanih pokreta koji će ih učiniti vidljivijim i ukazati koliko je lažno idetifikovanje sa jednom birokratskom mašinom zvanom država, koja ne može riješiti vaše probleme i koja vas dodatno marginalizuje i dopušta da budete obespravljeni.

PCNEN: Čini mi se da ovdašnji obožavaoci države, bilo kojeg nacionalnog predznaka da su, ne vide je kao birokratsku mašinu koja služi, nego kao božanstvo kome sve treba da bude podređeno i koje svoju milost izliva samo na nacionalno jednosmjerne?

SLAĐANA: Nacionalna jednosmjernost, kao i svaka druga jednosmjernost, svodi se na dogmatizam, a tamo đe je dogmatizam zahtijeva se jednobraznost koja se obezbjedjuje i njeguje kroz jasno povlačenje razlika izmedju nas i njih. Na primjeru naše zbilje, on počiva na podjeli, na navodnim razlikama koje su uvijek politički instrumentalizovane, a ne suštinske.

Pri tome, niko ne insistira na stvarnim razlikama koje direktno ugrožavaju veliki broj ljudi, prije svega mislim na klasne razlike, na ekonomsku nejednakost i nezaposlenost, koje bi trebalo da su glavni povod za protestovanje, za neki vid pobune i pritiska. No, da ekonomski slabi ili potpuno obespravljeni ne bi došli na ideju da se skupe oko zajedničkog cilja – dostojanstvenog života, brinu se političke partije koje bace nacionalnu ili vjersku kosku da bi se gladni međusobno dijelili, te tako njima davali dodatnu moć, koja se, najčešće, koristi za usko partijske tj. lične interese.

Ipak, to olako prepuštanje malog čovjeka apstraktnim ciljevima, nacionalnim i vjerskim osjećanjima na koje mu se spolja ukazuje da treba da ih brani, može se objasniti slabom edukacijom (što nije ništa čudno jer naš Univerzitet postoji tek od 1974. godine), hroničnom korupcijom na svakom nivou, navikom da se do rješenja dolazi zaobilaznim putevima, protekcijama i poznanstvima, nedovoljnom samokritičnošću i istorijskom sklonošću i potrebom za lažnim idealima, te jednokratkim prekrajanjem i upotrebom činjenica. Stvarno mali čovjek, rekao bi W. Rajh kad bi vidio prosječnog stanovnika Crne Gore, tog siromaha uivičenog mitologijom veličine.

PCNEN: Slutim da ti sugerišeš potrebu klasno osvješćivanje crnogorskih masa kao protivtežu nacionalnom onesvješćivanju?

SLAĐANA:  Klasno osvješćivanje je jedna vrsta iskoraka na kome budući svjesni vlastitog položaja, eksploatisani ne pristaju na priču o ugroženosti nacije koja potpomaže njihovo tlačenje. A tlači svaka država i tlači svaka nacija. Ne može biti da Crnogorci kad imaju moć tlače, a Srbi ne ili obrnuto. Tlači svako ko ima moć i održava je kontrolisanjem i manipulacijom. Ti centri moći, koji su uglavnom podržani sumnjivim kapitalom, svakom novom vladom stvaraju nove mitove jednakijih, pravičnijih i bogougodnijih. Svejedno koju naciju prividno zastupaju, oni rade nauštrb svake nacije, pa i te na čijim krilima dobijaju vlast. Posrijedi je manipulacija u kojoj gladni ostaju gladni, a privilegovani postaju još više privilegovani. Partije u Crnoj Gori nijesu mjesto u kojoj marginalizovane grupe mogu da ostavare svoje interese, mogu samo da budu iskorišteni za partijske interese.

PCNEN: Na šta iz crnogorske političke istorije mogu da se pozovu oni kojima je na srcu i u pameti srednjeputaški pristup?

SLAĐANA: Na antifasisticku tradiciju u kojoj su univerzalne vrijednosti bratstva, jedinstva, solidarnosti i jednakosti krucijalne. Ali antifašizam je takođe podložan različitim (zlo)upotrebama. Dok duhovna, crkvi bliska, svjetina ne pominje partizane i antifašiste iz svojih redova, plašeći se da ne povrijede ravnogorska osjećanja svojih pobornika, sa druge strane imamo pozivanje na antifašizam kao must have na protestima koji mogu biti što god, ali nijesu ni antifašistički niti lijevi. I tako se organizuju protesti sljedeće sadržine: red DPS parola, red antifašizma, red opskurnih rodoljubih pjesmuljaka, red Krsta Zrnova, red CPC. Važno je u svakom trenutku znati da antifašizam i lijeva borba nijesu tu i da je svako pozivanje na antifašizam obična parola, za koju se ne bori, nego se za nju maše nacionalnim obilježjima. Tu je contradictio in adjecto.

PCNEN: Može li se tu neđe uđenuti ideja ‘narodne sloge’, ona koja je nakratko u jedno kolo uvela Kilibardine (Novak) narodnjake i Perovićeve (Slavko) liberale?

SlAĐANA: Čini mi se da ne, jer je sloga, pa makar bila i narodna, riječ koja nema inkluzivnu sposobnost. Ona je simbolički obilježena kao spas, a praktično je završavala kao kraj za one koji nijesu Srbi. Dakle, radije bih nalazila nove načine ujedinjenja, nego što bih evocirala poluuspješne pokušaje iz skorije istorije.

PCNEN: Sloga može da asocira i na saradnju, solidarnost, na toleranciju. Ili na ono trojstvo iz Francuske buržoaske revolucije😉

SLAĐANA:  Ali mene, rođenu 1991. asocira na 4 S

PCNEN: Ko su sada i ovdje prirodni saveznici srednjeputaške političke misli i prakse?

SLAĐANA: Svi oni koji ne pristaju na svrstavanje na ponuđene strane, oni koji ne vjeruju u istinitost radikalno suprostavljenih pozicija, oni koji smatraju da je kritika osnova napretka, a ne slijepo slijeđenje zadatog.

Takve pojedince prepoznajem među nezaposlenima, među onima koji ne mogu da se osamostale jer nemaju od čega da plaćaju stanarinu, među studentima koji nijesu zadovoljni uslovima studiranja i profesorima, u organizacijama koje su iskreno, a ne partijski, angažovane na poljima ekologije, ženskih prava, u pojedinim internetskim publikacijama, među pripadnicima LGBT zajdnice, među ljudima koji uzalud rade, riječju, među svim onim koji se na neki način osjećaju obespravljeno i nezaštićeno. Samo zajedničkom akcijom svih onih koji znaju kako je biti na margini moguće su promjene.

PCNEN: A nacionalno pitanje! Šta s njim u srednjeputaškoj perspektivi?

SLAĐANA: Nacionalno pitanje je stvar uvažavanja crnogorske zbilje. Ne možemo ne prihvatiti da postoje nacionalne podjele, koje se sve više radikalizuju. Ipak, mišljenja sam da sve veće podjele po nacionalnom ključu nijesu posljedica stvarnih razlika između nacija iliti dvije dominantne, njihovog funadamentalnog udaljavanja usljed rasta nesličnosti, već dio izbornih i partijskih kalkulacija. Nacionalno pitanje jeste dio identiteta, to ne može da se spori, ali ne smije biti naše fundamentalno određenje. Nacionalni habitus se  čini posve pogrešnim, jer sabirna tačka mora biti neđe drugo, u univerzalnijim određenjima i po širim frontovima. Insistiranje na naciji, čak i kad je to tkz. defanzivni refleks, je retrogradno. Primarno određenje po nacionalnim i vjerskim pripadnostima je atak na naše mnogo dublje ljudske vrijednosti i potencijal. U tom smislu, vjerujem da postoji dovoljan broj ljudi koji, bez obzira na emotivnu i istorijsku osjetljivost spram nacije, uviđa koliko je dijeljenje po tim osnovama promašeno i da je spreman da se oslobodi nacionalnih i vjerskih matrica, koje su više slučajne nego temeljne. To znači biti spreman prihvatiti drugog čovjeka kao čovjeka i ujedinjavati se po mnogo zdravijim osnovama.

PCNEN: Hana Arent je negdje napisala ( parafraziram po sjećanju) da se moderne nacije konstituišu u diskontinuitetu od vlastite prošlosti. Je li tako što moguće u Crnoj Gori?

SLAĐANA: Kad nemate bogzna kakav društveno-politički i kulturni sadržaj, kakav je slučaj sa našom domovinom, onda se stalno vraćate na mitologizirane istorijske tačke, koje postaju jedini kolektivni sadržaj. To znači da u prelomnim i kriznim društvenim momentima vi nemate što reartikulisati sem već potrošene, a u isto vrijeme jedine dostupne sadržaje koji se mogu skrpiti i iskoristiti. Na taj način sumnjive krpljevine postaju strateško mjesto našeg postojanja i nekakvog spasa. To znači ne uviđati da treba raditi na nekoj drugoj vrsti sadržaja koji će nas suštinski ojačati, koji će nas humanističkije pozicionirati i pozitivno određivati kroz solidarnost, a ne suprostavljenost.

Sa druge strane, naša sklonost ka zakidajućoj simplifikaciji, lažnoj utopiji i nespremnost da se sami borimo za nešto vrijednije od zemlje u kojoj smo rođeni nije samo stvar nerazvijenisti i kulturne nazadnosti, nego i šireg dehumanizma i slabe vjere u evolutivno mijenjanje na bolje, te uloge svakog pojedinca u tom procesu. Ako hoćete, to se može sagledati i u smislu globalne potrošačke i tržišno usmjerene dezorijentisanosti, u kojoj se za svako najizglednije rješenje ili sigurnu poziciju grčevito hvatamo i za nju borimo, jer imamo poriv za sigurnošću i pripadnošću. Nije problem u želji za sigurnom strukturom nego u neizbirljivosti da se ona dosegne. Čini se da je conditio sine qua non u tom slučaju ne samo skepticizam spram odozgo ponuđenih rješenja kakvo je nacija, nego i naša svijest da imamo obavezu da lično dopinesemo novim vrijednostima u ovom i na ovom svijetu, jer samo njega i imamo. Riječju, mi smo istorijski činilac i obaveza nam je da ozbiljno shvatimo našu pojedinačnu ulogu.

Sadržaj i kontinuitet je u čovjeku. Kad nemate čovjeka i humanizam, imate istorijske špilje u kojima se čovjek instrumentalizuje i objektivizuje. Tad nastupaju nacije, vjere, države i organizacije da istupaju u njegovo ime. To je za mene poništenje čovjeka.

PCNEN: Nekadašnja balkanska ljevica je imala viziju ovoga poluostrva kao konfederacije. Mogu li buržoaske vizije otvorenosti biti iskorišćene kao pretpostavka za reartikulacije ljevičarskih ideja o zajedničkoj budućnosti?

SLAĐANA: Ne, jer je to jedno ograničeno, politički inspirisano otvaranje. U tom smislu ono nije stvar suštinske želje za saradnjom, povezivanjem i zajedništvom, nego vještačka otvorenost koja je na neki način dodatna periferizacija ovih prostora i regionalno zatvaranje za ostatak svijeta. Svako insistiranje na zajedništvu, ali ograničenih prostora, je vid dodatne marginalizacije tog prostora. To je kao da vam kažu da treba da se udružite sa komšijama u zgradi i potencirate samo posjećivanje sa njima, pritom ne uzimajući u obzir da možda komšije i nijesu osobe vama bliskih interesovanja i vrijednosti. To znači odbaciti tuđeg komšiju, drugi kraj grada, drugi grad, mogućnost da se ne povezujemo samo po geografskoj bliskosti, jer je i ona vrsta ekskluzivnosti, a time duboko ograničena.

Duško VUKOVIĆ
Foto: Dragan Banjac

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register