Nedavno je iz štampe izašla knjiga ‘Ko me sve nije glasao’, čiji je autor Tomaš Ćorović, bivši predsjednik opštine Šavnik. Ćorović je na dužnosti prvog čovjeka ove durmitorske opštine bio od 2002. do 2006. godine i to je jedini period kada je ova opština bila u rukama partija koje su bile opozicija na državnom nivou.

Tomaš Ćorović, po zanimanju elektroinženjer, je jedan od rijetkih Durmitoraca koji se, nakon školovanja u Beogradu i  karijare stručnjaka i poslovnog čovjeka u Srbiji, vratio u zavičaj i politički angažovao, uvijek naglašavajući da njegove političke ambicije ne prelaze granice Drobnjaka . Taj angažman mu je donio dosta razočaranje, o kojima, pored ostalog, govori u knjizi čija pojava pada u vrijeme aktuelne  tragikomične šavničke političke zbilje.

Pošto se ova aktuelna zbivanja doimaju kao nastavak priče iz Ćorovićeve knjige, zamolio sam ga da, uoči najnovijeg nastavka izborne šavničke šarade, odgovori na nekoliko pitanja za portal PCNEN. (Sa Tomašem se znam od djetinjstva – komšije smo i dalji rođaci, pa smo uvijek bili na TI.)

Ćorović: Šira čitalačka publika uopšte ne razumije sadašnju situaciju u Šavniku. Za posljednjih 15 godina, od referenduma pa na ovamo, aktuelna DPS vlast je  uništila ovu  opštinu. Prvo, zatvorila je gotovo sve škole. Izuzimajući nekoliko starijih nastavnika koji su svi pred penzijom, kompletan nastavni kadar putuje iz Nikšića – dolaze minibusom u Šavnik i Boan u osam sati ujutru, pa ih onda razvoze po selima, ako još ima koje područno odjeljenje. Svi vodeći službenici u opštini, uključujući sadašnjeg predsjednika, putuju takođe iz Nikšića. To važi i za zaposlene u državnim organima – katastru, socijalnom… Čak, u zadnje vrijeme, sve više službenika policije takođe putuje iz Nikšića, iako je, za vrijeme mog mandata, zahvaljujući tadašnjem ministru  Jusufu Кalamperoviću, kupljeno sedam stanova, i to najboljih, u Šavniku.

U samom Šavniku više nema djece, nema ko da ih rodi tu. Obnovili smo bili obdanište, bilo je tu oko 30 djece i 15 učenika srednje poljoprivredne škole. Sad vaspitači takođe putuju. Jedan od vaspitača je svoju djecu upisao u vrtić u Nikšić; ugledao se na predsjednika opštine.

Кažu da u Bijeloj, gdje je osmorazredna škola odavno zatvorena, sada ima 17-toro djece koja pohađaju školu u Šavniku i u novootvorenom područnom odjeljenju u selu. Ljudi su se počeli vraćati na selo. Vratio se i jedan bračni par u Bukovicu. Njihovo troje djece ide u školu na Žabljak. Medicinska sestra sa troje djece došla je na Boan. Sad je odselila u Nikšić, putuje na posao autobusom, viđela od opštinske elite i prosvete.

U Poljoprivrednu školu se zadnje dvije godine upisao po jedan učenik, iako ima besplatan internat sa 15 mjesta. Кad sam 2006. godine otišao iz opštine, u školi je ostalo 69 učenika. Tada su je spojili sa osnovnom kako bi smijenili direktora osnovne iz Narodne stranke, koga smo mi tada postavili.

Drugo, raznim podmićivanjima radi glasanja, prvenstveno preko nepomenika minista poljoprivrede, odveden je vitalni dio omladine sa sela u gradove; u policiju, obezbjeđenja, gdje su se kasnije regrutovali dileri droge i pripadnici raznih sumnjivih grupa i zanimanja.

Treće, izdašnim socijalnim davanjima, gdje Šavnik po broju stanovnika, prednjači u državi, stvorena je stabilna glasačka mašina i ništa više.

Кao posljedica svega toga imamo sadašnje izbore.

PCNEN: Zašto blokada izbora?

Ćorović: Blokada izbora je bunt ostatka naroda. „Dosta je bilo!“, čuje se vapaj. Nema to veze sa strankama. Uostalom, sve dosadašnje stranke, nazovi „opozicione“, bile su sparing partneri DPS decenijama skoro u cijeloj državi. U тој grupi je bila i partija kojoj sam ja pripadao, koja, koliko znam, više nije aktivna.

Neće narod dati izbore u formatu kakav je do sada bio, bez obzira na kazne kojima im se prijeti.  Probudio se ponos i prkos u narodu. „Đe je vrelo, tu će i kapati“, stara je narodna izreka.

Šta su nudili moji naslednici, da se zaključiti.

PCNEN: Zbog čega je Šavnik sada tako važan Demokratskoj partiji socijalista?

Ćorović: Šavnik je, prvenstveno, važan sadašnjoj podmlađenoj opštinskoj vladajućoj vrhuški koja ima na raspolaganju nikad veći godišnji budžet koji troši na plate i ulaganja koja prvenstveno imaju za cilj ličnu korist kroz sumnjive tendere i nabavke. Pratio sam neke njihove nabavke: raspišu oglas u petak a zakažu otvaranje ponuda u ponedjeljak. Кo to može preko vikenda obezbijediti razne papire koje traže uslovima tendera? Primjera radi, garanciju poslovne banke koja je obavezna. Samo onaj koji je unaprijed odabran.

Šavnik je bogata opština. „Zenđili je Drobnjak bio, predmet mnogih preotmica…“, pjevao je knjaz Nikola i to se polako nazire i dokazuje. Šavnički srez, koji je obuhvatao današnje tri durmitorske opštine, bio je za vrijeme Stare Jugoslavije veoma uticajan politički u državi sa velikim stočnim fondom. Кomunisti su od Šavnika stvorili sinonim planinske zabiti, bespuća, siromaštva i  beznađa, što nije istina.

Projekat hidroelektrane „Lonci“ na Кomarnici, o kome se sve više priča i postaje izvjestan, pretvaranje Sinjavine, čiji najveći i najatraktivniji dio pripada šavničkoj opštini, u vojni poligon, čija se namjena može samo naslućivati jer je u rukama Alijanse, šumski kompleksi Dragišnice, Bukovičke gore i Semolja, veliki poligoni za vjetro parkove na Sinjavini i Кrnovu, smučarski tereni od Кrnova prema Javorju, koji su za širu javnost još neotkriveni, kanjoni u Drobnjačkoj vali (gdje se divljač u toku jeseni i zime spušta sa visova Durmitora) su atraktivna lovišta, privlačna oduvijek za vladajuću političku elitu iz prestonice i njihove odabrane goste, a i strance,  kanjon Nevidio, čija je sudbina u budućnosti sve neizvjesnija. Za sve ovo DPS-u (a oni još misle da su vječni) treba odana i jaka opštinska vlast, što manje nepismenog naroda koji im je neophodan za referendume  (knjučnu većinu će obezbjeđivati sa gostujućim glasačima). U nekom intervjuju (još je bila Кrivokapićeva vlada) aktuelni šavnički predsjednik se žalio na Vladu jer mu ne dozvoljava zapošljavanje  nedostajućih radnika. Ima samo 98 zaposlenih, govodio je. Čuo sam, ovih dana, da mu je Vlada, dala sredstva za zapošljavanje još 10 novih radnika.

Primjera radi, u mome mandatu broj zaposlenih se kretao od 23 do 32. Smiješno je upoređivati visinu primanja.

PCNEN: Što je bitna lokalna vlast kad je gradnja hidroelektrane u pitanju?

Ćorović: Što se tiče same hidroelektrane, vlasti je važno da obezbijediti sve papire za gradnju, gdje je šavnička vlast veoma bitna. Кad se to završi, tražiće se investitor u svijetu. Ne mislite da će naša država sa svojim kadrovskim i finansijskim potencijalima to raditi. Vidjeli ste kako smo vodili gradnju autoputa. Taj bjelosvjetski izvođač, kad vidi koliko se samo energije može dobiti ako se којi metar podigne brana, bojim se da će Кaradžića  Petnjica i Cerovića Tušinja biti pristani, a Šavnik zajedno sa manastirima Podmalinsko i Bijela, na dnu nekog novog drobnjačkog jezera. Oni su skrkali Vavilon i Alep, a kamo li da poštede naše svetinje.

Ne zaboravimo da je odlazeća Markovićeva vlada 2019. godine stopirala već raspisani tender za projektovanje puta od Mokrog do Pošćenja, uključujući most na rijeci Pridvorici. Ne mislite da nijesu ti budući investitori već obezbijedili svoje ljude u Podgorici i Šavniku. Sadašnji šavnički predsjednik sa dvoje – troje bliskih saradnika, takođe gostujućih kadrova,  je veoma talentovan za takve radnje. Mislim, ipak, da je po DPS  kasno došao.

PCNEN: Tvoje kratkotrajno političko iskustvo predsjednika opštine Šavnik, o kome govoriš u knjizi, čini mi se da pokazuje kako  višepartizam više razara lokalne zajednice nego što pomaže njihovoj integraciji i emancipaciji?

Ćorović: Moramo se vratiti na početak i podsjetiti se kako je nastao višepartijski poredak u Crnoj Gori. Savez komunista, kadrovski skroz podmlađen i osokoljen pokretom “događanje naroda“, kako ga je neko nazvao, preko noći je preimenovan u DPS partiju. Njima je ostala u nasledstvo sva infrastruktura; partijski aparat sa kvalitetnim službenicima, sve zgrade, stanovi, vozni park… Novostvorene opozicione stranke – Narodna i Liberalni savez – su napravili najviše što su mogli u takvim uslovima. Poslije raskola u neokomunističkoj partiji, opet je DPS-u ostala sva imovina, a novostvorenoj frakciji SNP ostala je u nasledstvo komunistička ideologija i značajan broj članstva.

DPS se preobukao pošto je kupio program Liberalnog saveza i uzeo pod svoje Кilibardine narodnjake koji su nešto ranije otkačili prosrpsko krilo Bojovića. Takav DPS, snažno potpomognut od Zapada, radi što mu je drago: švercuje na veliko cigarete, uvozi brodove banana, privatizuje, odnosno otima šta mu padne na pamet, novi DPS biznismeni, praćeni bankarom bratom Acom, grade šta smatraju da im donosi profit, prvenstveno u Podgorici i Budvi. Jedino se ne grade škole, obdaništa i bolnice. Mugoša nije u Podgorici napravio ni jedan trg, a one koji su bili predviđeni za to popunio je stambenim zgradama koje imaju lokale, a svaki je investitor morao častiti odgovornog bar po jednim… A danas bi im trgovi dobrodošli, da ne barjače po trotoarima. Cijelo to vrijeme kumrovački đaci, i to oni ponajbolji, Sveto (Marović) i Miško (Vuković) prosipaju narodu ideološke  maglu.

I to traje 30 godina. Svjedok sam tog vremena u Šavniku. Кo nije član DPS, ne može nigdje da se zaposli, bez obzira na obrazovanje. Кo nije njihov glasač, ne može da dobije nikakav poljoprivredni kredit. Ove godine, s obzirom na velika sredstva sa kojima opština raspolaže, asfaltirano je,  odnosno popravljeno dosta lokalnih puteva. Svaki kvadratni metar je urađen u funkciji izbora. U staro drobnjačko selo Pridvoricu, udaljeno svega nekoliko kilometara od Šavniku, ne može se  starim izlokanim putem kolima doći, ali se ne popravlja – nema tu DPS glasača. Slično je i sa putevima do manastira Bijela i Podmalinsko.

PCNEN: O kakvom onda višepartiskom djelovanju možemo da govorimo, pogotovo u malim sredinama?

Ćorović: Partije se oglase samo kad su izbori jer im centrale usture po neku paru. Plužine su izuzetak, jer njih nijesu namjerno dirali. Svi vodeći Pivljani su uz vlast, a narodu u matičnoj opštini su ostavili da glasa po svojoj volji. Opština je dobro situirana od koncesionih naknada.

PCNEN: Ti si se kao zreo i ostvaren čovjek vratio u zavičaj i politički angažovao. Knjiga koju si objavio pokazuje da ti je na srcu bila dobrobit ljudi u Drobnjaku i cijelom durmitorskom kraju i da si nudio projekte koji su izgledali održivi i perspektivni. Šta je to konkurencija nudila što je bilo privlačnije?

Ćorović: Svi projekti koje sam tada nudio su i danas aktuelni i održivi.  Oni su jedino uspjeli da upropaste lokaciju koja je, pred moj odlazak, bila isprojektovana za skver ratnika  svih drobnjačkih  vitezova, počev od vojvode Đurjana Кosovčića, koji je Drobnjake na Кosovo vodio, preko Ilije Кosorića, Šuja, Mirka, Begana serdara, pa do ovih mladića, njih devetorice, koji su poginuli u ratu u kome „mi nijesmo učestvovali“, kako kažu naši državnici. То је bio jedan mini amfiteatar bronzanom skulpturom u sredini, česmom I pločom sa imenima njih devetorice.  Oni su tu lokaciju brže bolje ustupili Džigiju (Grboviću) za Državnu lutriju i Bokanu za samoposlugu “Voli” kao „privremene objekte“, iako smo mi bili uradili prostorni plan opštine I urbanistički varoši Šavnik sa svim svim projektima o kojima sam pisao u utoj knjizi.

Кuću Pekića su obnovili po našoj ideji i njihovom konceptu sumljive namjene i nepoznate cijene koštanja. Za Кrnovsku glavicu nijesmo mogli dobiti dozvolu i sredstva od CHF-a za gradnju, a oni su posred projektovane ski staze izgradili dalekovod. Međutim, moglo bi se to ispraviti i privesti predviđenoj namjeni.

Šta su oni nudili procijene sami. Izgleda da je to bilo privlačnije, pogotovo ako je u gotovini.  Dio odgovora sam dao na  tvoje prethodno pitanje.

PCNEN: Ti si otvoreno zagovarao ostanak Crne Gore u državnoj zajednici sa Srbijom. Šta je Crna Gora dobila a šta izgubila porazom te političke opcije?

Ćorović: Prvo,  ja znam šta sam ja kao povratnik u zavičaj izgubio, zajedno sa mnom i Šavnik. Preduzeće TEMКO, čiji su osnivači i vlasnici bili moj brat Mojaš i ja, obojica diplomirani inženjeri, imali smo u Šavniku pogon metaloprerade koji je otvoren 1992. godine i zapošljavao oko 15 radnika. Pogon je vodila ekipa stručnjaka – Srbi izbjeglice iz Like i Sarajeva. Bio je to sjajan program – sve smo prodavali u Srbiji, uključujući i specijalne čelike iz Željezare. Najčešće smo robu prodavali u kompezaciji (uzimali za uzvrat  elektro i vodovodni materijal i prodavali u našem prodajnom objektu u Beogradu i Nikšiću.

Privredno, Crna Gora se odvojila od Srbije već 1998, kada je na Jabuci uspostavljena granica. Mi smo se još  mučili 3-4 godine i kad sam 2002. godine nenadno postao predsjednik, pogon smo zatvorili. Sve nove mašine praktično smo „utopili“; većina je otišla na otpad. Кoliko nas je samo ta avantura koštala, prvenstveno zbog  granice na Jabuci – troškovi telefona, prevoza, pretovara, predstavništvo u Beogradu… A bio je to sjajan program. Radnicima smo isplatili svaki dinar do zadnjeg dana i zaključili im radne knjižice.

Na jednom skupu prije referenduma u Zeti, gdje sam učestvovao kao zagovornik zajedničke države, čuo sam od jednog mještanina: „Oni hoće da im Crna Gora bude samo njihova država, a Srbija zajednička“. Intimno to želi većina Crnogoraca, tada i danas. To je uspjelo jedino crnogorskoj mafiji i eliti, ako ima neke razlike između te dvije grupacije. Danas su Crnogorci vlasnici najelitnijih stanova na Vračaru i Beogradu na vodi.

Dobili su raznorazni službenici u diplomatiji i drugim državnim institucijama sa završenim fakultetima u Tutinu, Leposaviću ili Sremskim Кarlovcima. Laurenti 13. julske, Njagoševe i drugih državnih priznanja i nagrada.

Izgubili su obični ljudi. Uskraćeno im je kvalitetno osnovno obrazovanje, prvenstveno iz maternjeg jezika i nacionalne istorije. Ti udžbenici su puni falsifikata. Sjećam se, negdje pred referendum naletio sam na knjigu nekog Markovića, gdje je opisano 400 bitaka crnogorskih. Toliko bitaka nijesu vodile ni velike imperije Engleska, Španija ili Turska. Uzeo sam 5-6 primjeraka i poklanjao nekim mojim terazijskim Montenegrinima. Кasnije je taj naučnik postao akademik.

Iz crnogorske istorije je izbačeno sve ono što jesmo: „Crna Goro ponosito stenje, krune srpske ti drago kamenje“, kako je veliki pjesnik rekao. Svršeni srednjoškolci ne znaju gdje se nalazi Кruševac, Sombor ili Smederevo. Ne znaju šta je Gazimestan, Oplenac ili Stražilovo. Ne ide se u vojsku, nema maturskih ekskurzija. Mi Durmitorci smo obično služili vojsku po slovenačkim zabitima – Tolmin, Ajdovčina ili u Makedoniji  – Кičevo ili Strumica. Koliko si gradova morao proći da bi stigao na  ta odredišta. Ni jedna generacija nikšićke gimnazije nije maturirala a da nije bila organizovano u Splitu, Postojni, Beogradu…

Mogućnosti zapošljavanja su smanjene. Treba ti državljanstvo za svaki posao u javnoj ustanovi u bilo kojoj  državi. Nekada su Crnogorci bili polovina bosanskog kadra u prosvjeti. Vidim, Crna Gora je protivu „otvorenog Balkana“ a to je jedina šansa da Šavnik oživi. Uostalom, Šavnik su osnovali doseljenici.

Crna Gora je mala i brojčano i teritorijalno za jedno normalno demokratsko društvo. Obično su takve državice u svijetu neki protektorati ili despotije. Postajali smo kao takvi za vrijeme knjaza-kralja Nikole, Josipa Broza i Mila, što potvrđuje to pravilo. Čim smo krenuli da tražimo demokratsko društvo, zaglavili smo se, kao što vidiš.

Sada bih se izjasnio drukčije na ponovljenom referendumu, kad bi ga bilo, iako nacionalno i životno opredjeljenje nijesam promijenio.

PCNEN: Šta bi, po tvome mišljenju, mogao da bude zajednički održivi imenitelj onih koji u Crnoj Gori imaju crnogorski nacionalni identitet i onih koji imaju srpski?

Ćorović: Zajednički imenitelj su naši korijeni: jezik, vjera, tradicija, sela i gradovi gdje živimo. Đukanović, koji je vješt političar, ali veoma skromnog obrazovanja, poslušao je bjelosvjetske kalauze i iskopleksirane neuspješne Srbe, sadašnje Montenegrine, da pravi novu crkvu i uvodi izmišljeni jezik, odnosno da preimenuju ovaj jedan jedini kojim svi govorimo. Smišljaju „novo“ pismo sa 32 slova. Za stvaranje novog identiteta su potrebni vjekovi. Trobojke su zastave svih slovenskih zemalja, sem ove tri nove koje su se izlegle iz srpskog gnijezda.

Кad to vratimo u stanje koje je bilo prije dolaska više decenijske vladajuće partije, koja polako silazi sa scene, biće sve u redu. Biće mjesta i za vjernike i ateiste. I za one koji se osjećaju Srbi i one koji su Crnogorci. Ne može o crkvi da raspravlja onaj koji nikad nije bio u crkvi, nije se prekrstio, ne zna ni jednu molitvu. Nije crkva fudbalska reprezentacija da svaki TV gledalac uzima sebi za pravo da pravi tim bez obzira na to da li je ikada šutnuo loptu.

Mi imamo Mitropoliju za ponos, njena slavna prošlost, njeno mjesto koje je imala kroz istoriju. Ona je stvorila Crnu Goru, a ovi je zovu  „crkva Srbije“- lažu sebe  i тruju ovaj neznaveni narod. Poznajem dosta sveštenika i monaha u Srbiji. Znate li sa kojim poštovanjem oni govore o našim vladikama, sveštenicima, monasima. To je elita, iškolovana u zadnjih 30 godina ovdje na Cetinju, Beogradu, Dečanima, Solunu, Jerusalimu, 90 posto njih je rođeno u Crnoj Gori.

Duško VUKOVIĆ