Bioskop

Objavljeno: 02.12.2022, 12:31h

Piše: Omer ŠARKIĆ

Kao ljubitelj filma starije generacije, koji je upamtio draž zamračene bioskopske sale i velikog platna, uvijek mi je bilo neuporedivo draže odgledati film u bioskopu nego na televizoru. Smatrao sam – i dalje smatram – da gledanje filma na velikom filmskom platnu, u tišini i mraku bioskopske sale, daje filmu onu specifičnu draž, da se jedino na taj način, totalno udubljen, film može doživjeti na onaj pravi način koji izaziva uzbuđenje, drhtavicu tijela, iskren smijeh ili plač, stres koji prija. Gledati film kući, na televizoru, obično sa prekidima zbog reklama ili javljanja na telefonske pozive, uz žamor djece ili supruge dok on traje, ulaske i izlaske iz stana, jednostavno nije to. Na taj način se film može odgledati samo površno, a svaku umjetnost – ako je umjetnost – površnost unakazuje.

Zato uvijek kada to mogu, želim odgledati film u bioskopu. Kako u Podgorici praktično imamo samo jedno kino, ono u Delti – koju ne volim – a na čijem su reportaru uglavnom komercijalni filmovi koji me slabo interesuju, sve ređe ga posjećujem.

Crnogorska Kinoteka je makar povremeno znala da prikazuje interesantne filmove, međutim, od kada je najzad dobila svoj, kakav-takav prostor – i novo rukovodstvo – umrla je, umjesto da zaživi u punom kapacitetu.

Doznavši da se u okviru Mjeseca evropskog filma prikazuje novi film Pjera Žalice „Praznik rada“ pozitivno ocijenjenog kako od strane kritike tako od publike, obradovao sam se što ću ga moći vidjeti tako brzo, još u kino sali, što je u ovom slučaju bila sala Crnogorskog narodnog pozorišta.

Projekcija je počela, što je uobičajno kod nas, sa petnaestak minuta zakašnjenja. A onda je, što je opet postalo uobičajno, uprkos tome što je film počeo oko 20.15 umjesto 20.00 sati, još par gledalaca ušlo, upalivši lampe ne mobilnim telefonima kako bi sebi našli mjesto. Dok je film trajao, u svakom redu ispred mene je makar po jedan „ljubitelj filma“ pisao poruke na telefonu ili ga povremeno vadio „da pogledne što ima“, uznemiravajući svjetlom ostale gledaoce koji su došli da uživaju u filmu, a ne da četuju na telefonima. Povremeno se čula i zvonjava, jer naši ljubitelji sedme umjetnosti čak ni zvono na telefonima ne gase dok su u kino dvoranama. Kada se tome doda poslovično loš zvuk u domaćim filmovima (da li zbog neadekvatne reprodukcije zvuka u sali CNP ili zbog loše urađenog tona u samom filmu? – to ne znam), zbog čega su pola dijaloga u filmu bili nerazumljivi, pokajao sam se što sam film odgledao tamo đe treba da se gleda – u bioskopskoj sali.

I uvijek je tako poslednjih godina. Prosto se film ne može gledati onako kako se treba gledati, od blickanja i zvonjave telefona u toku predstave. Na kraju se pokajem što film nijesam odgledao kući, ono kasno naveče, kada je potpuni mir i kada me niko ne može uznemiravati, jer kino sale taj mir više ne pružaju. Mobilni telefoni, uz našu opštu nekulturu, uspjeli su uništiti sve, pa i onaj poseban doživljaj koji je nekad pružao bioskop.

Ne znam zašto je propao rokenrol, ali znam zašto je propao bioskop, bar kod nas.

Onog momenta kada se ulazna vrata od bioskopa budu zatvarala prije naznačenog početka projekcije, uz upozorenja da se mobilni telefoni ne smiju koristiti jer uznemiravaju ostale gledaoce, vratitće mu se bar dio one draži koju je nekad imao – i koji treba da ima.

Foto:O.Šarkić

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register