Jedna takva metoda nedavno je demonstrirana u Minhenu, u Airbusovom objektu. Stručnjaci su putem mikrotalasnog emitovanja prebacili takozvanu zelenu energiju između dvije tačke udaljene 36 metara koje predstavljaju Svemir i Zemlju.

Pomoću primljene energije osvijetlili su model grada, proizveli zeleni vodonik razdvajanjem vode i prvi put bežično ohladili bezalkoholno pivo.

Prema radnoj verziji solarnog sistema baziranog u svemiru, sateliti u geostacionarnoj orbiti skupljali bi sunčevu svjetlost 24 sata dnevno, sedam dana u nedjelji, a zatim bi je pretvarali u mikrotalase i emitovali prema prijemnicima na Zemlji.

Sateliti bi trebali biti jako veliki, čak nekoliko kilometara, kako bi proizveli ekvivalentnu snagu tipične nuklearne elektrane.

Takođe će se istražiti kakve uticaje mogu imati mikrotalasi male snage na zdravlje ljudi i životinja te kako su kompatibilni sa avionima i satelitima.