Zvona ili čaktari?

Objavljeno: 22.10.2022, 08:55h

Piše: Predrag Miloradson NIKOLIĆ

Ne zvone zvona u Crnoj Gori već 100 godine. Jekte ili su čaktari.

Da počnem od Kraljice Milene kad prijestolonasljedniku Crne Gore saopštava smrt oca i Kralja:

Dano, sine! Neka si živ i zdrav!

Ono zemlje s Carevoga Laza, u šaku mu je.

I ono tamjana iz Ostroga, i ono suvih ružica iz Zete, na prsima su mu.

To je do mene bilo.

Tvoje je pravo i čast, sine, odlikovanja i znamenja ocu da odabereš.”

(Šteta što to princezi Kseniji nije pripalo, nego je imala falinku što je bila žensko, odnosno što nije imala penis, jer vjerujem da bi drugačije bilo)

Pa još samo da pomenem Iliju (Jovanovića) Bjeloša, Kraljevog perjanika i tjelohranitelja punih 37 godina. Kralj ga je zvao Orle. A Orle u trenutku Kraljeve smrti zaleleka:

“Ne odliježe lelek sa Njeguša,
ne jekte ti zvona sa Ćipura,
ne pale ti od boja topove.
Po izba te po kamara gluvi
Crna Gora tuži, gospodare.”

Dobro oslušnite ovaj muški lelek Orletov. Biće da je zalelekao za Crnom Gorom zauvijek. I da joj zvona jekte, a ne zvone, evo već više od 100 godina!

Orle tada zaleleka za Gospodarem i Crnom Gorom – ne znajući da mi i dalje tražimo Gospodara u svim sistemima. A prošli smo ih sve – osim prosvetiteljstva, humanizma i renesanse. Zato nam zvona jekte a ne zvone!

Da na Ćipuru zvona ne jekte zbog smrti Kralja i Gospodara Crne Gore, nego ćute – od straha vlasti njegovog unuka Aleksandra, koji mu je na krilu ponikao – pa posljednjem od svih nas to bi bilo sramota. I bi sramota!

Kao kad ti zadnji ispadnik bratstva bude sahranjen u mraku – od sramote za cijelo bratstvo. Bez jektaja zvona i bez krsta. Da mu se trag zatre i da se mole da mu zemlja kosti ne izbaci. Pa malo li je ta sramota za Cara junaka? Gubalo ih sve koji su iz kraj njegove trpeze kusali – mislim prije svih na Karađorđeviće, a i na domaće izdajnike. Na kletvu se pozivam znajući spise Petra I Petrovića Njegoša. Poznatijeg kao Sv Petra Cetinjskog.

A zvone zvona i jekte. Zvone veselo i jekte tužno. Zvonila su veselo i za Đorđa, Aleksandra i Jelenu Karađorđević, koji su rođeni na Cetinju. Zvonila kada su krštavani u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. A jektala za Crnom Gorom.

Zvonila za njih, jektala za Crnom Gorom i to niko nije vidio. Tada bez helikoptera. Jer nije bilo helikoptera, a nijesu ni trebali dok je bila Crnogorska crkva. Tada je bila i Hristova.

Podigne te đed na krilu, a ti mu zabraniš u zemlju da dođe i ni zvono da ne jekti za njim kad umre, a Zorka Nikolina ga rodila. Zorna Zorka. Sa Cetinja Crnogorka. A ne zvona da zazvone kad ti se đed vrati pod Lovćen i dočekaš ga. To je već bajka. Aleksandar je preferirao horor.

Vala Kralj Nikola ni da je tada bio išta osim prijatelj ujedinjenja, a ne neprijatelj, pa zvona ne bi ćutala nego bi zvonila. A ne kao neko ko je sanjao Skadar i Prizren. E eto vam ih sad oba simbola. Kako ste posijali sada i žanjite. Čije ovce toga i planina. Nema ni Crnogorske Metohije. Ni mog Ponoševca između Dečana i Đakovice gdje su Crnogorci bili dominantni živalj.

A ne zvone zvona samo sa Ćipura. Zvone i s drugih crkava i manastira, kako gospodari nalože, a ne kako je hrišćanski.

Ali ima zvona koja se ne zaboravljaju. Ona virtuelna koja zvone drugačije. Gora i od onih koja ćute po naredbi novih ili konstantnih gospodara. Ne jekte nego zvone – na sahranu živih. E to je naš specifikum.

Ne nijesu to čaktari koje objesiš kravi ili ovnu pod vrat. Pa zvone li zvone. Dok pase marva. Da se ne pogubi dok pase, pa onda zvizneš i eto ih u krdu na poilo ili da ih sa solju omrsiš.

To su ona zvona koja se ljudima stavljaju na leđa. Nevidljiva. I zvone – izdajnik!

Ne jekte nego zvone! Kad bi jektala tražila bi samilost. Kad zvone – onda nema milosti.

U dućanu, u školi, na ulici, na fakultetu, u komšiluku, kod rođaka.

Kad moraš da bježiš od svog zvona, a ne možeš jer znaš da bi te bilo sramota da ti nije stavljeno kad pogledaš one bez zvona. Kad te gledaju „onako“. Kad tražiš kosti za supu u mesari, koje gledaš ispred sebe jer nemaš za meso, a mesar kaže nemamo kosti za supu.

To su i nasljednici žrtava s Golog otokav – boli ih kurac za kosti za supu, ali rehabilitacija i izvinjenje države, ali ne na način kao u Crnoj Gori. Neka što i dalje nose zvono na leđima, nego što njihovi roditelji imaju trgove u Podgorici i Danilovgradu, kao žrtve, a da nijesu rehabilitovani. I ta zvona ne jekte nego zvone i danas. Zvone potomcima, a jehte lelemudima koji sami sebi spremaju jektanje zvona.

E to je Crna Gora – samo šminka. Ni jedna trandža (moje poštovanje trandžama) nema tako eksplicitnu šminku kao Crna Gora. Almodovar je na aparatima od kada je saznao za nas, a mislio je da nema anomalija preko Španije i katoličke crkve.

I Tita i Goli otok. Sve smo sabrali. Sve kod nas može. Osim rehabilitacija Golootočana.

Kod nas se ne zna da li zvona zvone ili jekte.

A Crnu Goru čine i svjedočanstva.

Na stranu što je to dijete Golootočanina, čiji otac nije bio ni komunista ni sovjetski obožavalac, nego samo patriota i neko ko nije bio spreman da radi stvari mimo onoga što je etika. Na stranu i to što je to njegovo dijete postalo uspješno u svojoj struci u SFRJ. Na stranu i to što je njegov sin bio na čelu razvojnih projekata – on i danas nosi zvono na leđima koje zvoni. Ne jekti!

Od njegove majke su tražili da se odrekne njegovog oca. Nije htjela i stavljeno joj je zvono. I izolacija. Da zvoni do kraja života i da se nada da neće biti jektanja istog zvona.

A on?

Išao je kao đak prvak u školu i svakog dana je na putu do škole sretao samo jednog čovjeka, koji bi ga svaki dan pitao:

  • Čiji si ti mali?
  • Toga i toga
  • A đe ti je otac?
  • U zatvoru.

I tako danima djetetu u nižim razredima osnovne škole se obraća neko ko u njemu hoće da ubije život. Pa gdje ide duša onog ko maltretira dijete ili bilo koga? Nadam se da mu potencijalno pokajanje u crkvi na koncu života nije dalo oprost. Možda jeste, ali pred Bogom se crkveni oprosti ne važe. Gori u paklu sigurno – što mu iskreno želim.

Ovo sam saznao tek nakon deceniju poznanstva. Još mu zvoni zvono – ne jekti. Ono virtuelno na leđima. Jer nema veze ko je u pravu – ima veze ko je podoban e taj nema problema – i to je slika i današnje Crne Gore. Takvima zvona niti zvone niti jekću. Podobnima je prdež miris. Zvona im ne zvone.

Samo zamislite svoje dijete u tom sistemu tada i sa iskustvom koje je imala cijela porodica? E pa prkos je reakcija nemoćnih, ali je prezir reakcija inteligentnih.

Vjerujući u prave Crnogorce ipak ću reći – ajmo ljudski! Pa kad krenemo ljudski da kažemo da je Crnogorski.

I onda će da zazvone zvona sa Ćipura i za slavlje i za ponos i da zajekte za tugu. Kako trebuje. A čaktare s ljudi skinuti. Da ne zvone sramotom koja nije njihova, niti onih zbog kojih su je ponijeli bez razloga.

E onda kad ta zvona zazvone i zora svane – tada će biti vječna Crna Gora!

Kad zazvone zvona s Cetinjskog manastira – za slobodu, čast i pravo Crne Gore i zvona sa Ćipura, biće da nam udare suze na oči od radosti ili pak da sahranimo Crnu Goru – Crnogorci ako dozvolimo da zajekte. I završimo u devetom krugu pakla.

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register