Poslije 18 godina skrivanja od javnosti, sinoć je na nacionalnom medijskom javnom servisu (RTCG) u udarnom terminu prikazan dokumentarni film autora Koče Pavlovića ‘Rat za mir’. Za razliku od onog Baletićevog na istu temu, u kojem se na neki način pokušala abolirati Crna Gora i Đukanović od odgovornosti za napad na Dubrovnik, a odgovornost prebaciti na Beograd, Pavlovićev film je mnogo objektivniji, bez navijanja i aboliranja bilo koga, rekao bih. (To što sam prijatelj sa Baletićem ne sprečava me da iznesem kritičan stav prema  njegovom filmu).

Film Koče Pavlovića je ponovo probudio sjećanje na jednu od najsramnijih epizoda novije crnogorske istorije i, uz sve nesavršenosti, dosta precizno odslikao taj period. Glavna zamjerka bi mu, po mom sudu, bila ta što u njemu nije dovoljno naglašeno kako smo u tom ratu pljačkali bukvalno sve: pente, brodice, automobile, kade, bojlere, videorekordere, pokretne stepenice, čak krave…

Bila je to opšta pljačka.

U filmu se donekle aboliraju crnogorski rezervisti, koji su kao bili zavedeni propagandom. Propaganda je zaista bila neopisiva, Gebelsovska, ali su se rezervisti poslije samo par dana provedenih na ratištu mogli uvjeriti da ništa nije onako kako je predstavljano, pobuniti se, baciti oružje i dezertirati – kako je uradio jedan moj prijatelj, koji je punog srca pošao na ratište – da brani zemlju, ali kada je vidio o čemu se radi – dezertirao je. Međutim, većina njih je pjevala „junačke pjesme“ pričajući o svojim „herojskim“  podvizima, junaštvu i patriotizmu iskazanom tamo: kako pred kamerama, tako, kada bi došli na odsustvo, prijateljima, uz aktivno učestvovanje u pomenutoj propagandi.

Razlog zbog kojeg sam odlučio da se osvrnem na taj sramni pohod ipak je druge prirode. Mislim da on može poslužiti istraživačima i istoričarima koji bi se bavili tom temom – ako takvih bude.

U filmu Koče Pavlovića jedan od glavnih huškača na rat, Đukanović, i ideolog „rata za mir“, Marović (u međuvremeno osuđeni šef organizovane kriminalne grupe), izjavljuju da su bili zavedeni od strane Beograda i da nijesu znali da će uslijediti pohod na Dubrovnik. Da to nije tačno svjedoči pismo čitaoca nedjeljnika ‘Monitor’ na koje su svi, izgleda, zaboravili, a ja ga se dobro sjećam. U tom pismu, čitalac kome sam zaboravio ime, a koje je objavljeno mjesec ili dva prije pohoda (znam da je bilo ljeto), piše i upozorava da se sprema napad na Dubrovnik, da je tu informaciju čuo za kafanskim stolom u Budvi, od Marovića, koji je sjedeći za susjednim stolom tu informaciju saopštio svojim prijateljima!

Druga stvar koji bi bila vrijedna istraživanja je moja opravdana sumnja da su neki od onih koji su dezertirali ubijani bez suda, na ratištu.

Kako mi se ona javila?

Negdje kada je dubrovačka „operacija“ jenjavala, a rezervisti počeli da budu mobilisani za Hercegovinu ili Kordun i Baniju, poslije dvadesetak bezuspješnih pokušaja da me uhapse zbog odbijanja da se odazovem vojnom pozivu te javno iskazanom protivljenju ratu, najzad me je policija (civilna) uhapsila. „Maricom“ sam odveden diretkno u kasarnu u Danilovgradu i predat dežurnom oficiru. Mislim da je bio kapetan po činu. Kako sam, uprkos hapšenju, odbijao da obučem uniformu, četiri sata su me isljeđivali i ubjeđivali, prijeteći mi prijekim sudom, dugogodišnjom robijom, čak smrtnom kaznom „zbog dezerterstva u ratnom stanju“, iako mi „nikad nijesmo učestvovali u ratu“. Kada su vidjeli da ni to ne pomaže, dežurni starješina, u prisustvo dva policajca koje su me priveli, saopštio mi je sledeće: „Slušaj Šarkiću, imamo mi načina za takve kao ti. Poveščemo te na ratište, ubiti, potom obući uniformu i reći da si poginuo u borbi junački braneći otadžbinu“!

Te prijetnja mi je kasnije stalno odzvanjala u glavi, te sam zaključio – što ne mora biti tačno – da dežurnom oficiru koji me je isljeđivao ta ideja nije tek tako pala na pamet, već da je izrekao na osnovu saznanja da se takve stvari rade. Valjalo bi istražiti – ako ima ko – da li je bilo takvih slučajeva.