Poslednje riječi koje je Nikola Tesla uputio svojoj majci bile su:

„Sve ove godine koje sam proveo u službi čovječanstva nisu mi donijele ništa osim uvreda i poniženja.“

Iako se nismo vidjeli punih osam mjesece, samo što smo sjeli da popijemo kahvu, prijatelj Aleksa me dočeka riječima.

„Zašto si se borio i izlaga’ nedaćama sebe i porodicu ovolike godine, moj Čikiću? Vidiš li, oči ti ispale, da većih neprijatelja nemaš od vlastitog naroda. Moji te nekako i uvažavaju zbog hrabrosti, a tvoji te ne mogu očima viđeti. I što si promijenio? Sve je isto, ako ne i gore nego devedesetih. Izvini, ali sam ti ovo morao reći. Ža’ mi te.“

Začuđeno pogledah prijatelja, pa ga upitah:

„Kako bi ti znao za mene i s kim bi danas pio kahvu da se nisam odupirao zaboravu, moj druže. Malo li je? I koji su tvoji, a koji moji, objasni mi?“

„Velke mi štete što ne bih zna’ za tebe. Treba’ si iskoristiti priliku kad’ su ti je nudili. Danas bi bio uvaženi gazda, pun para, i ne bi pili kafe po ulcinjskim birtijama za euro. Puno bi ti bolje ‘tice pjevale. Ovako, pati zajedno sa mnom. Pogledaj kako žive moji i tvoji. Mada se više ne zna čiji su koji. Samo njima nek je dobro, a je*o narod.“

Naravno, kasnije tokom razgovora objasnio mi je da se šalio i da mi je sve ovo rekao revoltiran ovakvim ponašanjem „pobjedničke koalicije.“ Razumijem ga. Iako je blizu tridesetih, ne radi. Ni brat mu stariji nema posla. Zakače po nešto sezonski. Živjela majkina i babina penzija, inače bruka crna od njih. Morali bi na javnu kuhinju. Ni Aleksa se nije bolje snašao od mene u ovoj kolektivnoj šizofreniji, čini mi se. Svi se u istom loncu kuhamo.

***

Doista, mnogo je strašno i bolno kada se pošten čovjek suoči sa zlim i pokvarenim ljudima, a nije sazdan od lošeg materijala kako bi uzvratio na isti način. Ipak, da imam i faraonovo blago valja mrijeti i sve ostaviti. Poslije svega kroz šta sam prošao, ne žalim. Čini mi se da sam i pored svih nedaća sačuvao čovjeka u sebi.

Šta vi velite?