Joko Ono je avangardna umjetnica, feministkinja i borac protiv AIDS-a, ali je, ipak, na bilo koje njeno pojavljivanje, već skoro 50 godina, prati sjenka Džona Lenona, za koju je jednom rekao da je najpoznatija nepoznata umjetnica. Kontroverzna ali traje svih ovih decenija.

Mi imamo Marinu Abramović, mada gledanje s njom u oči ovdje ne gledaju kao umjetnost, za razliku od ostatka svijeta.

Mi nemamo Joko Ono, ali imamo Joka Onog.

Na zaprepašćenje CG javnosti oko njegove izjave za poslanički klub Demokrata, oko imanja i nemanja djece i to da on i njegov potpredsjednik iz SNP, potonji ministar zdravlja u Vladi CG, imaju više đece nego poslanički klub Demokrata i ko može da nas vodi. Premijer Abazović se čudi kako da javnost tako nije skočila na dva miliona Predraga Boškovića, nekadašnjeg ministra vojnog. Jednostavno znamo šta su radili u DPS. I nijesu samo dva miliona u pitanju. I ništa nas ne može šokirati od njih. Samo čekamo kada će njega i njih procesuirati tužilaštvo.

Ali ona vrsta prostačke i diskriminatorske izjave je digla na noge ljude upravo i zbog toga što je potpredsjednik Vlade CG. U svakoj drugoj državi (zapadne Evrope) podnio bi ostavku i zatvorio se u svoja četiri zida. Ovako još kaže da treba da bude sramota sve koji su reagovali. Dakle, Dritane, mani se relativizacije.

Nego jednom će izbori, pa ako ne bude podnio ostavku kao moralni čin (neće) ili ne bude smijenjen, možemo li Joka Onoga očekivati u door to door akcijama kroz gradove?

– Dobar dan imate li i koliko djece?

– Nemamo… ili imamo jedno… ili dvoje.

– Pa ovi muškarci po gradovima su slabašni, tanki i bez snage, ali ako mogu da pripomognem tu sam, jer ja kad spodbijem nema mrdanja, a ako ćete baš muško nevjesta neka obuje vunene čarape i okrene noge put Komova.

Ne zna se tačno oće li on biti dovoljan za tu vrstu ,,humane reprodukcije”, ali ako zatreba tu mu je i potpredsjednik. To je za spas države, nikakva avangarda.

Zna se gdje je mjesto primitivizmu. Na čelu države ne. Da njemu ne citiram – nije čitao.

Gledajući Joka Onog sjetih se kako je opasan „vox populi, vox Dei“ (glas narodni je glas božji, to jest što narod hoće, to je svetinja). Ko se sjeća ikoga osim Mila? Neko se sjeća Jadranke Kosor ili Mirka Cvetkovića? Bili su premijerka Hrvatske i premijer Srbije. I te 2009. u Gornjim Mrkama, taj trojac je presjekao crvene vrpce za auto – put. Da budem i zlurad tadašnji ministar saobraćaja CG Andrija Lompar je izjavio: “Prisustvo tri premijera simbolički i suštinski će obilježiti početak jedne nove ere u povezivanju na prostoru Balkana” i to 3 i po godine nakon nesreće na Bioču, kada je podnio ostavku, pa se kasnije opet prihvatio funkcije.

E toga dana je ekipa tadašnje RTCG otišla na Pelev Brijeg i intervjuisala građane ove zemlje. Godinama poodmakle mladoženje su se s auto – putem nadali nevjestama, a majka jednog od njih, nadajući se decenijama vili gorskoj je rekla – neka dođe i crna Ciganka samo da ga oženim! Crna Ciganka? I to tada pusti javni servis kao prilog! Jeste potvrda rasizma koji živi u narodu, ali treba raditi na njegovoj eliminaciji, treba raditi na edukaciji itd. Ne na afirmaciji.

Kad su one četiri ruke pritisle crveni gumb, otvarajući auto – put, baš sam gledao hoće li “crne Ciganke” krenuti put Pelevog Brijega? Samo sam bio u nedoumici da li će biti obučene u šarenim haljinama i kliknuti “Đelem Đelem putujemo zorom” ili u odijelima komunalne službe. Bile bi lijepe svakako.

Nekome je utkani rasizam normalan, ali on se liječi. Svjesnošću! A ovi što poslije treće čašice rakije kad se zapjeva “Ciganine ti što sviraš”, zaborave da su rasisti – njih, kao i sve druge treba skloniti iz javnog diskursa. Joko Oni je za primjer da se samoukloni ako zrno soli u mozgu ima.

Ne zaboravimo da su Romi jedini narod koji nikada nije pokrenuo rat. Da su Romi narod koji je podnio velike žrtve u svim ratovima. Da su protjerani iz Danilovgrada zbog nikad dokazane sumnje za silovanje. Da su Romska djeca pobijena od strane Njemaca jer su odbila da, kao mali čistači cipela, u Kragujevcu brišu čizme egzekutorima. To je jedini narod koji nema svog predstavnika u Parlamentu CG. I narod koji ovaj sistem ni dalje ne želi inkluzivno da uključi u svoje biće i prihvati ih kao dio građana CG.

To je tako licemjerno. Kao i osuda koju je Joko Oni poslao svima koji su se digli na noge – sram vas bilo zbog zloupotrebe onoga što sam htio da kažem. Rekao si Joko Oni što si rekao. Poklopi se ušima I put pod noge.

Joko Oni sve u svemu nije najveći licemjer. To je drugi potpredsjednik Vlade CG – po Dritanovom jevanđelju Juda Ibrahimović. On je prototip i opšti pojam lažnog morala, proračunatosti, mimikrije, laži i obmane. Ili, jednostavnije, otjelotvorenje Molijerovog Tartifa. Nijesam siguran da baš nema šansu da postane premijer. Bojim se da to nije nerealno.

Bilo bi svakako zanimljivo da poslije predsjednika jedne Vlade, nakon koje potpredsjednik postane predsjednik, a iza koga će, potencijalno, opet potpredsjednik Vlade postati novi predsjednik. Sjetih se Miloševićevog premijera SRJ, Milana Panića, koji kad je smijenjen i na njegovo mjesto postavljen potpredsjednik Vlade Radoje Kontić – upitao: kako je moguće da bude dobra Vlada na čijem je čelu potpredsjednik moje Vlade? Moguće je Milane jabuko sa grane.

Ako sam se dohvatio prostakluka i licemjerstva, po pravoslavnim običajima treba mi i treće nešto. Ah da to je poniženje. Poniženje prosvjetnih radnika u Budvi, kojima je ni manje ni više nego ministar prosvjete Vlade CG podijelio stanove u nezavršenoj zgradi i u katastrofalnom stanju. Da li je mogao neko iz Vlade da mu kaže da taj objekat, kao nezavršen ne smije biti prikopčan na infrastrukturu, a kamo li useljen? Prosvetni radnici su makar primjer poniženja od 1989. godine. Samo je još ovo falilo.

San o boljem nakon 30/08/2020 se nije desio.

Gotovo kompletan parlament su đeca bivšeg jedinstvenog DPS. Ili stranki koje je osnovala UDBA. To ne može na dobro!

I dalje živimo u sistemu kojim rukovode prostaci, licemjeri i oni koji ponižavaju svoje građane. Prošlo je dovoljno vremena da za sve ne bude kriv samo DPS.