Imam privilegiju da sam sa Ksenijom Milović prijatelj na Fejsbuku, pa ponekad četujemo o aktuelnim političkim dešavanjima. Privilegija je i to što Ksenija bloguje baš na portalu PCNEN.

Ona je crnogorska političarka mlađe generacije, nenametljiva i zato malo poznata široj javnosti. Predsjednica je nikšićkog odbora DEMOS-a i potpredsjednica ove parlamentarne stranke na čijem je čelu Miodrag Lekić.

Razgvor za PCNEN je počeo kao neformalno četovanje, pa smo se dogovorili da ga uozbiljimo i podijelimo s javnošću.

Šta bi uradio tvoj omiljeni strip junak Korto Malteze da mu predsjednik Montenegra sada ponudi mandat da sastavi vladu?

Nijesam sigurna da bi Korto Malteze bio prepoznat kao prijatelj našim međunarodnim partnerima, zbog njegovog ortakluka sa Raspućinom. Takođe, u svijetlu svjetske energetske krize, dodatno ga diskvalifikuje  epizoda u kojoj ga Džek London obavještava da je nalazište bitumena uknjižio na njegovo ime.

Od domaće javnosti imao bi minus zbog odbijanja da se obogati na račun  nalazišta ( U epizodi “Pod ponoćnim suncem” baca preciznu mapu koja vodi do nalazišta). Ali, evo, da sve to stavimo po strani, čini mi se da bi Malteze sastavio vladu za nepuna četiri dana, i to od individua koje su suprotni svjetovi. Takođe, vlada bi u svom trajanju dala vrlo malo izjava za javnost, pa bi ljudi zaposleni u PR-u morali da traže drugo zaposlenje.

Da dodam, samo ozbiljan ludak ( estradni umjetnici i influenseri za sebe kažu – pozitivno sam lud/a ) bi prihvatio da bude mandatar. Možda nam baš treba strip junak.

Ako ne Korto, koga bi strip junaka preporučila predsjedniku države za mandatara?

Tin Tina. To bi svakako bila još jedna njegova avantura. A uspješno izlazi na kraj sa varalicama različitih boja i nacija 😊 Inače ga predstavnici drugih zemalja i zovu kada im je potrebna pomoć.

Da se manemo stripova i njihovih junaka. Ima li političkog junaka u crnogorskoj političkoj zbilji da preuzme glavnu ulogu sada nakon što je manjinska vlada neslavno završila svoju misiju?

Naravno da ima. Ne bih izdvajala pojedinačno imena, ali smatram da postoji par individua koje nijesu kompromitovane, a kada bi im dodijelili ulogu mandatara, radili bi prvenstveno za društvo, a ne za sopstvenu partiju, pokret, udruženje. Neslavni rezultati i decenijsko mrcvarenje u opoziciji stvorili su narativ da je lagodno biti u politici (sa bilo koje strane), ali sigurna sam u par osoba koje bi u trenutnom stanju stvari na jednostavan način riješile određene probleme i time utabale put sledećim generacijama političara.

 

Koji su to urgentni glavni problemi koje treba rješavati?

Partijsko zapošljavanje. Članska karta kao uslov za dobijanje posla. Osobe članovi političkih partija ne vide i ne žele da priznaju da partija čiji su članovi vodi lošu politiku i pravi loše poteze po društvo samo zbog toga što se nalaze na listi čekanja za posao ili unapređenje, pa ne žele da se zamjere. Dok čekaju, oni postaju živi partijski botovi, nadajući se da će se tako pomjeriti na prilično dugačkoj listi čekanja. Upravo zbog toga “centrale” ili mastermajndovi velikih političkih subjekata ne mijenjaju ništa u svom načinu rada i sve nas vode ka dnu.

Ali to je dio aktuelne političke kulture i ne može biti brzo riješeno.

Nazvala bih to hroničnom bolešću. Zato treba postaviti rigidne zakone koji bi onemogućili da npr. prepoznati član partije dobije određeno rukovodeće mjesto. Da se nametne pravilo da je on tu jer je najbolji od svih koji su poželjeli da se nađu na tom mjestu, a ne zbog toga što je njegova partija po kvotama dobila upravo tu funkciju. Na kraju, glasanje na izborima je tajno (bar bi trebalo da bude), a političke partije imaju ušminkane programe, i te stavove svaka iole pristojna osoba podržava. Pitanje je – koliko partije u praksi poštuju te stavove, i tu bi trebalo da građani daju svoj sud. Trenutna politička moda (ne samo kod nas) je da je bitnije da li će oko političara biti veća masa koja aplaudira, a ne ono što on priča i radi. U šta taj političar vjeruje, čemu teži, da li je dobar komšija, drug, da li laže, koju muziku sluša, za koji klub navija, da li pomaže ljudima, da li prepoznaje da nekome treba pomoć ili ga uzmu konsalting agencije i “naprave” od njega  nešto što je u trendu . U masi (krdu) je toplo i udobno, i ukoliko pogriješiš i počneš da padaš, padaš na tude meso. I udobno ti je, nastavljaš dalje, po istom tragu. Tu nema mjesta za odgovornost. I zbog toga gajimo sorte neodgovornih lidera.

Znači li to da se urgentno moraju mijenjati izborni zakoni i da se otvori mogućnost glasanja za ljude, a ne za partijske liste?

Tako je. Možda prije toga zakonima pooštriti nadzor unutar partija (šta vi ljudi tamo radite i za čiji interes, koji je program vaše partije i da li ga je ko skoro pročitao). Na primjer, ukoliko partija lijevog centra počne da se bavi nacionalnim pitanjima (u smislu nezvaničnog popisa) – da slijede restrikcije. Ukoliko predsjednik države krene da proglašava/obnavlja crkvu, Ustavni sud da reaguje (sve ovo se nikada nije desilo kod nas).

 Bez ljutnje, ali političke stranke meni sada liče na bande koje se okupljaju da bi na izborima dobile moć da orobe društvene resurse, a ne radi opšteg dobra. Kao takve, bojim se da nijesu sposobne da se emancipuju do političkih organizacija koje parcijalne interese nastoje ostvariti imajući uvijek u vidu da se to ne može raditi na štetu opšte dobrobiti.

Nema nikakve ljutnje. I sama dajem kritiku na postojeći sistem rada i to trvenje za čuvena mjesta po dubini/širini. Čak kruži priča (nadam se da nije prešla nivo trača) da su zaposleni preko jedne partije u obavezi da na mjesečnom nivou doniraju izvjesnu sumu novca partiji, koja ne prelazi nekih 10 eura. Ukoliko je to tačno, hajde onda da zatvorimo biroe, agencije i od sjedišta određenih partija napravimo drugačije ustanove.

Koliko mladih političara/ki dijeli tvoje stavove? Ima li nade?

Nijesu to samo političari, to su svi građani koji kritikuju našu realnost. Ulaskom snažnih individua u političke partije, koje bi insistirale na promjeni načina rada, brže bi nam svanulo. Ovo do sada je, na žalost, samo kačenje na već postojeću trulu platformu.

Treba li čekati da ta trula platforma propadne ili je treba gurnuti? Ima li koga da gurne?

Ako sad nije dato dovoljno povoda građanima, onda ne moramo više ništa da očekujemo. Kada gledaju prenos plenarnih zasijedanja, svjedoci su količine nepristojnosti i nekonkretnosti. Nekada se bojim da će se bavljenje politikom u CG svesti na psihološko profilisanje političara, ko koga simpatiše, ko će kako da odreaguje, da li su nekada bili prijatelji, koalicioni, poslovni partneri, jesu li im đedovi bili kumovi, ko je na koga ljut i onda, spram toga, da predvidimo naredne poteze, a ne da posmatramo  krizni politički trenutak i kroz poznate modele demokratije očekujemo rasplet.

Da se vratimo strip junacima. Koga od njih bi voljela da vidiš kao lidera neke nove partije?

Korto Malteza. 😊

Voljela bih da osobe koje su mlađe od mene postanu politički aktivne, jer sam ubijedjena da su te generacije osjetljivije na nepravdu, da imaju drugačije poglede na život, da su prilično alergične na ustaljene političke floskule. Da su ekološki osvješćenije i da prepoznaju šta neodgovorna politika donosi. Da pojasnim, nije dovoljno da neko samo bude mlad, već da ne trpi ničim nametnute autoritete, a da ponudi nešto novo. Da nije dovoljno da nabavi par odijela, kravata, kompleta i zauzme pozu. Potrebno je da se politika rebrendira.

Duško Vuković