Samocenzurisani tekst

Objavljeno: 15.08.2022, 18:21h

Piše: Omer ŠARKIĆ

Ono za što smo mislili da se dešava i može desiti samo negdje daleko,  u Americi uglavnom, desilo se kod nas. Očito psihički neuravnotežena osoba, u paranoji, počela je da puca na sve oko sebe, djecu čak, pobivši deset svojih sugrađana, komšija i rođaka, dok je šest ranio, od čega četvoro teško. Crna Gora je bila u šoku – i dalje je, na trenutak se pomirila, zaćutala u iskrenom žalu. Samo teške tragedije, bar na čas, pomire Crnu Goru. Tako je bilo i kada su stradali putnici u vozu kod Bioča.

Prvobitni muk je ubrzo prešao u brzopleto nalaženje i targetiranje krivaca na jednoj strani, odnosno  heroja na drugoj. Krivac je nađen u sporom i neadekvatnom reagovanju policije, koja se prvi put oglasila tek skoro pet sati nakon tragedije, dok su kroz javnost kružile razne informacije, poluinformacije i dezinformacije. Stvoren je opravdan utisak da je policija u cijelom slučaju reagovala sporo i neadekvatno. U tragediji je nađen i heroj, građanin Cetinja koji je, po nepotvrđenim informacijama, ubio masovnog ubicu i tako spriječio još veću tragediju. Nevjericu u ono što se desilo, tugu i saosjećanje prema ubijenim i njihovim porodicama, zamijenile su unaprijed donešene osude i presude, koje, mene bar, podsjećaju na atmosferu bezakonja i linča.

Na osnovu informacija koje kao građanin imam, a koje su i dalje nepouzdane, policija uistinu nije djelovala blagovremeno i kako treba. Kasnila je u svemu. Morala je ranije izaći na mjesto događaja, onesposobiti ubicu čak i likvidacijom bez upozorenja kada su vidjeli da pomahnitalo puca i ubija sve oko sebe, mnogo prije izaći sa zvaničnim i preciznijim saopštenjem o svemu što se događalo. Ali, nije zakazala samo policija čiji su kapaciteti u malim opštinama kakvo je Cetinje više nego skromni, zakazao je cijeli sistem, institucije, kompletno društvo. Nije mi poznato da postoji makar jedna institucija koja je istinski profesionalna, sa profesionalcima a ne partijskim kadrovima na njihovom čelu – i u dobrom dijelu njihovog sastava. Takav sistem građen je tri decenije, a poslije „promjena“ se nastavilo sa istom praksom. Zato je u ovom slučaju, osim policije, zakazala i radna organizacija ubijenog, Centar za socijalni rad, sistem zdravstva, većina medija i novinara, porodica čak, prijatelji i poznanici ubice – to jest strah od stigme. Takav sistem se ne može promijeniti preko noći, treba da prođe vrijeme, ali za sad nema ni pokušaja da se on mijenja. Preuzimanje makar objektivne odgovornosti u vidu nečije ostavke bila bi prvi, makar početni korak u tom smjeru.

Heroj u cijeloj ovoj tragičnoj priči, po više nezvaničnim nego zvaničnim informacijama, je građanin Cetinja koji je likvidirao ubicu – umjesto da to uradi policija, spriječivši na taj način dalja stradanja nedužnih ljudi i djece. Informaciju o tome su prenijeli mediji i neki od očevidaca, a ne policija i istražni organi. Javnost je, sa pravom, tražila da se taj građanin oslobodi svake vrste odgovornosti, zaprijećeno je protestima i pobunom ako se on pritvori i procesuira.

Ako je identifikovani građanin ubistvom ubice zaista spriječio dalji masakar – a želim vjerovati da jeste jer su nam heroji u ovim vremenima nasušno potrebni, pridružujem se takvom zahtjevu. Čak i onom da bude nagrađen zbog prisebosti, požrtvovanja, sprečavanju još veće tragedije. Međutim, pojavile su se i zvanične informacije kako je ubica bio teško ranjen od strane policije, što je navodno telefonom javio svom prijatelju, saopštavajući mu da vjerovatno neće ostati živ. Što ako je tim ranjavanjem u razmjeni vatre sa policijom bio onesposobljen da više ne može pucati i ubijati, a onda je ubijen…? To su pitanja na koje je odgovore već trebala da saopšti policija i istražni organi, koji moraju raditi bez ičijih pritisaka.

Međutim, kada građani izgube povjerenje u institucije sistema, spore i neefikasne, onda se dešava da gomila, na osnovu poluinformacija i ličnih impresija sudi i presuđuje, a to nije vladavina prava nego bezakonja i linča. Vidim, danas, da i jedan „čuveni“ advokat, povodom ove tragedije donosi javne presude i drži moralne pridike, iako bi u svakoj pristojno uređenoj državi bilo sporno samo njegovo bavljenje advokaturom, pored ostalog zbog njegovih moralnih ali i profesinalnih karakteristika. Istovremeno, jednom opskurnom novinaru – koji poslije svega što je pisao takvo zvanje može imati jedino kod nas, tragedija služi za širenje najgore i najprimitivnije nacionalističke mržnje, što bi u uređenim društvima promptno osudila sva novinarska udruženja, a ni tužilaštvo ne bi sjedjelo skrštenih ruku.

Na kraju, u svoj ovoj tragediji, prije svega treba pomoći porodicama žrtava, konkretno a ne praznom pričom, uvijek imajućii na umu da supruzi a pogotovo djeci ubice nije ništa lakše, da oni nijesu krivi za (ne)djelo svog oca, sve da je bio pri zdravoj svijesti a očito da nije, stoga ih ne treba odbacivati i  stigmatizovati već  i njima pomoći. Jedino tako ostajemo ljudi a ne gomila spremna na linč nedužnih.

P.S. Za dvadeset godina koliko pišem za PCNEN ni jedan tekst mi nije bio cenuzirasan, niti sam neki samocenzurisao. Zbog osjetljivosti teme i trenutka, ovaj tekst jesam, izbjegavajući neka poređenja koja bi mnogim čitoacima bila neprijatna.

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register