Novinarstvo

Objavljeno: 27.07.2022, 13:41h

Piše: Omer ŠARKIĆ

Novinarstvo je nekad bila ugledna profesija. Većina novinara su i onda pisali po zadatku, ali su znali iznijeti svoj lični stav i pogled, koliko god on bio nedopadljiv ideologiji koja je vladala. Izvještavali su sa terena, bili pripremljeni za temu koju obrađuju, senzacionalizam im je bio stran, a komunističku partiju su uglavnom hvalili po klišeu koji je bio dosadan, tako da je čitalac znao da je to forme radi. Novinari su bili uglavnom ugledni ljudi, obrazovani, poštovani i cjenjeni u zajednici. Promovisali su vrlinu i moral, kritikovali kič i neukus, držali do ličnog dostojanstva.

Ratova je uvijek bilo, a sa svih većih ratišta u svijetu izvještavali su sa lica mjesta, iznosili prije svega lični utisak sa terena, a onda uzimali izjave, poglede i stavove zaraćanih strana. Sarajevsko „Oslobođenje“ je na primjer, nekad imalo osam stalnih dopisnika iz inostranstva, koji bi bili angažovani poslije adekvatnih priprema, doobuka i prethodnih provjera znanja o regionu u koji bi bili poslati kao izvještači. Tako su se formirali novinari kalibra Zlatka Dizdarević i sličnih. Današnje novinarstvo je uglavnom amatersko, senzacialističko, polupismeno, u službi interesa privatnih vlasnika medija – a ne javnom.  Sve više partija direktno ili indirektno osniva medije, a „kontroverznim“ biznisminima ja vlasništvo nad nekim medijem postala obaveza i pitanje prestiža, kao nekad posjedovanje jahte.

Današnji novinari znaju da ne smiju pisati kritičke tekstove ili priloge protiv korporacija i preduzeća koji su im glavni oglašivači, partija i interesnih grupa koje su bliske vlasniku, izvještavati suprotno interesima i politici donatora koji ih finansiraju – a to nije novinarstvo. Između selektivnog novinarstva i selektivne pravde nema razlike.

Pojava interneta i mreža je tek unio haos u ovoj oblasti. Portali niču kao pečurke, otvaraju se za jednokratnu upotrebu, nerijetko sa anonimnim „uredništvom“, sa nepotpisanim tekstovima, bez impressuma. U moru informacija, tj.poluinformacija i laži, teško se više iko može snaći. Uz sve to, i  vlasnici  mreža su cenzori, oni najgore vrste. Tako je prenošenje informacija o okupaciji Palestine i aparhejdu nad palestinskim narodom jedna od zabranjenih tema, zbog koje budete blokirani od strane fejsbuka.

Odavno zgađen političkim dešavanjima kod nas i temama koje nam se nameću kao dominantne, a to su nacija, vjera, crkva – to jest govor mržnje i podsticanje na nju, moje objave i komentari na fejsbuku su već duži period isključivo ironični. U njima prozivam sebe Turčinom – umjesto drugih, kaurima nazivam pravoslavce, Albanci su mi Šiptari… Svakodnevne budalaštine, izjave i teme koje nam nameću aktuelne političke elite, kojim nas zamajavaju a koje nemaju veze sa realnim životom, obavezno „hvalim“ na specifičan način. To je postao moj način borbe i „izdušivanja“ nad neposivom lakoćom kojom nas  izluđuju i huškaju jedne protiv drugih.

Prije par dana sam tako, u već, od fb prijatelja prepoznatljivom stilu, napisao post u kome pišem kako me kao pozvao premijer Abazović da mu budem savjetnik – što  sam odbio, a onda smo izvrijeđali jedan drugog – na nacionalnoj osnovi, normalno. Ironija „vidljiva iz aviona“, gdje sam pored ostalog napisao i sledeće „E sinoć me je zva’ Driton, najzad, reka’ mi je da sam u pravu sve što pišem, ne samo povodom ovoga, već uopšte, te da bi želio da mu budem savjetnik. Plata bi mi bila 1800€, veli. Odbio sam. Reka’ sam mu da će premijer biti još par mjeseci, a što ću onda? Tražio sam mu da se Ugovorom precizira da primam platu još godinu dana pošto ga smjene – ka’ svi, plus obeštećenje od 30 000€, kao i da me ubači u dva-tri Borda direktora, jer oću i ja malo da se napunim. Ne može, veli. Bi, ali se boji poslije ovoga sa Kurtijem da će ga građani, štampa i (o)pozicija dić u vazduh, gore no što planiraju Lazovići.”

Objava je napisana na profilu koji nije javan već za prijatelje, ali to jednom portalu nije smetalo da je preuzme, bez moje saglasnosti,  kao top informaciju. U šoku i nevjerici buljio sam u ekran, ne mogavši da vjerujem u ono što vidim – da je sve to prenijeto kao ozbiljna vijest.

Ubrzo poslije moje intervencije, tekst je uklonjen.

Jedna od udarnih informacija na portalima prethodnih dana je bila kako je na primorju išamaran novinar ili „novinar“ Milomir Marić. Naslovi i podnaslovi su bili takvi, da je indirektno podržan takav način „regulacije novinarskog kodeksa“ od strane građana. Uslijedile su salve komentara podrške šamaranju, tipa: „ruke mu se pozlatile, ja bih mu pridao, svaku čast tome ko ga je naučio pameti…“. Takvi komentari, čak oni koji su otvoreno pozivali na linč Marića, adminsitracija portala nije brisala, niti se uredništvo ogradilo od njih.

Iako Milomir Marić za mene nije novinar već sve suprotno od onog što nalaže profesija i novinarski kodeks, dakle, običan sijač mržnje, primitivizma i najrigididnijeg nacionalizma, odobravanje i likovanje nad njegovim šamaranjem je svođenje novinarstva upravo na standarde i grane čiji je Milomir Marić jedan od prepoznatljivih promotera. Da je sprovedena lustracija nad ratnim huškačima devedesetih, milomira u novinarstvu danas ne bi bilo. Ovako, milomiri postaju standard.

Od kada je Rusija napala Ukrajinu – i tu se vraćam na Dizdarevića sa početka teksta, glavni reporter sa ratišta je predsjednik napadnute države Zelenski. Kada god gledam dnevnik, Zelenski je u prvom planu. Izvještava nas o događajima sa ratišta: gdje i kako se vode borbe, koliko ima žrtava na koju stranu, koji su ciljevi Rusije a koji Ukrajine, usput dajući instrukcije cijelom svijetu što treba koja država da radi i kako da se ponese u datoj situaciji. Za mene izvještaji i opisi predsjednika napadnute države – ma o kojoj državi i predsjedniku bilo riječ, oprostite, ne mogu biti objektivne i relevantne informacije, već ratna propaganda. Samo mogu biti bar donekle relevantni izvještaji profesionalnih i nepristasnih novinara sa terena – ako takvih više uopšte ima.

Novinar, po meni, treba da otkriva ono što moćnici i vlade pokušavaju sakriti, a od javnog je interesa. Novinar je zatvoreni i na specifičan način mučeni Asanž, godinama gonjen kao zvijer – živ ubijen, naočigled cijelog svijeta i kolega mu. Odnos prema njemu, ne samo vlade SAD, već i većine zemalja Zapada, kao i  glasna šutnja većine mu kolega u svijetu, pokazatelj je da novinarstvo u izvornom i esnafskom smislu više praktično ne postoji, ubijeno je. Posljedice  su, slučaj kao u filmovima strave i užasa,  raskomadani Džamal Kašogi, sa svima poznatim a nekažnjenim nalogodavcem njegovog monstruoznog ubistva, ili prećutno odobreno ubistvo palestinske novinarke Shireen Abu Akleh. Perifereno novinarstvo u perifernim zemljama poput naše, samo je posljedica – posljedica opšte degradacije novinarstva kao nekad jedne od najuglednijih profesija.

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register