Odavno mislim da napišem neki osvrt na haos u saobraćaju, izazvan, ne toliko gužvom, koliko potpunim nepoštovanjem Zakona o bezbjednosti saobraćaja. Jedan prijatelj me prosto moli već neko vrijeme da pokušam alarmirati javnost i nadležne po tom pitanju nekim tekstom ili akcijom, jer, kaže, prosto osjeća strah i nesigurnost od vozača koji svakodnevno najgrublje krše propise nonšalantno prolazeći kroz crveno svijetlo, pretičući na punoj liniji – nerijetko zaobilazeći cijelu kolonu vozila, parkiraju se na sred kolovoza zaprečavajući saobraćaj „dok na kratko završe posa'“ – i slično.

Kao i moj prijatelj, i ja osjećam sve veći strah kao učesnik u saobraćaju, odavno. Prosto se plašim da me neko iz opšteg haosa i nepoštovanja minimuma propisa ne „ponese“. Juče, ispred Osnovnog suda, desila mi se sledeća situacija:

Išao sam biciklom – najčešćim sredstvom prevoza – ivicom kolovoza, po propisu. Odjednom, na samo par metara od mene, taksista koji je išao iz suprotnog smjera je naglo skrenuo preko pune linije, pokušavši da se polukružno okrene. U poslednjem momentu sam ukočio da ga ne udarim biciklom jer mi je potpuno prepriječio prolaz na cijeloj kolovoznoj traci. Zatim se vratio rikvercom, jer iz prvog pokušaja nije imao prostora da se okrene i, za tih par sekundi, osim što me je zamalo udario – to jest ja njega – zaustavio saobraćaj u oba smjera. Prišao sam mu, suzdržavajući se do krajnjih granica da ga ne pošaljem tamo đe treba ili ga udarim, i kroz otvoren prozor mu rekao da će nas taksisti (koji su većinom najbahatiji u saobraćaju) još malo početi loviti i ubijati po kolovozu. Nije odgovorio ništa, dok su mu putnici, smješeći se valjda njegovoj umješnosti (!?) i drskosti, ulazili u automobil. Kada je primio putnike, poslije par stotina metara me je sustigao i počeo slavodobitno da trubi. Tada sam mu zapisao broj (PG TX155), odlučio da pozovem policiju, opišem događaj i zatražim da se vozač sankcioniše.

Odustao sam, ipak, znajući da ništa neće preduzeti, jer naša policija saobraćajno divljaštvo i bezakonje smatra benignom, uobičajnom i normalnom pojavom, a već duže vrijeme saobraćajna policija praktično ne postoji – nema je nigdje. Zato nam u saobraćaju vladaju zakoni divljeg zapada, zakon jačeg i beskurpuloznijeg, što za posljedicu ima svakodnevne udese i sve češće tuče učesnika u saobraćaju. Uz svu našu saobraćajnu i svaku drugu nekulturu, tu je problem i načina kako su dobijane vozačke  dozvole poslednjih decenija. A javna je tajna da je dobar dio njih dobijen na isti način kao i diplome u visokom obrazovanju. Tako smo dobili ubice na putevima, od kojih mnogi ne poznaju ni osnovne saobraćajne znake. Upaliti pokazivač pravca pri skretanju na primjer, postao je eksces umjesto obavezujuće pravilo.

Prošlog vikenda sam išao u Ulcinj. Do Ulcinja i nazad, iako je jek turističke sezone, nijesam sreo makar jednu saobraćajnu patrolu. Zato se divlja na putevima, zato se pretiču kolone i na punoj liniji, zato, iako vozite maksimalnom dozvoljenom brzinom na nekoj dionici puta, drugo vozilo će vas praktično preletjeti ili, ako ne može zbog automobila iz suprotnog smjera, početi da vam trubi kako bi vozili brže.

A nekad, sjećam se, uvijek bi bilo nekoliko saobraćajnih patrola na tolikoj relaciji, čak bi kružio helikopter policije i iz vazduha obavještavao patrole o automobilima koji divljaju na putu.

U Podgorici saobraćajne policije i saobraćajaca na raskrsnicama odavno nema. Zato se nošalantno prelazi na crveno, zato taksisti – ali ne samo oni – redovno okreću automobile na sred ulice – gdje hoće, normalno i na punoj liniji. Zato se rano crveno sada računa kao žuto svijetlo! Redovna je pojava na skoro svim raskrsnicama da poslije pojavljivanja crvenog svjetla prođe još jedan, dva, nerijetko i tri automobila. Svi smo svjedoci tom svakodnevnom saobraćajnom bezakonju, očevici takvog ponašanja. Odavno je to postalo toliko nepodnošljivo, da sve više onih koji se ponašaju po propisu izbjegavaju da voze, osim u kranjoj nuždi. „Divlji istjeraše pitome“ u svemu, pa i u saobraćaju. Zahvaljujući ovakvom stanju i praktično nepostojanju saobraćajne policije, svakodnevno imamo pogibije, udese sa teškim posljedicama, haos koji više priliči divljem zapadu nego državi koja samo gusla o „zapadnim vrijednostima“.

Uz sve to, nerigulsana i masovna pojava električnih trotineta, nepostojanje bilo kakve regualtive za te učesnike u saobraćaju, još jedan je veliki problem – koji će tek kulminirati. Puno korisnika električnih trotineta, bešumno, prosto juri trotarima i cestama. Siguran sam da će i tu ubrzo doći, ako ne do pogibija, onda do udesa sa teškim povredama.

Krajnje je vrijeme da MUP preduzme nešto po ovom pitanju, da saobraćajci i saobraćajne patrole ponovo izađu na ulice, preventivno djeluju kako bi počeli suzbijati ovaj totalni haos i divljanje na cestama.  U protivnom, udesa i pogibija će svakim danom biti sve više i više.

P.S. Znajući da ovaj tekst neće alarmirati nadležne, iako znaju da je stanje upravo ovako kako ga opisujem, obećavam da ću, čim nađem vremena, lično izaći na ceste, napraviti video prilog sa kompilacijom svakodnevnih, najgrubljih kršenja zakona o bezbjednosti saobraćaja i objaviti ga na mrežama. To je jedini način, moguće, da nadležni na ovaj problem koji odnosi sve više života obrate pažnju i krenu u njegovo rješavanje i suzbijanje.