Renata, pratim povremeno aktivnost FB javne grupe ‘Seksualno obrazovanje u škole’, kojom ti administriraš. Kad ste počeli i šta vas je motivisalo da se upustite u ovo?

RENATA IVANOVIĆ: Prvo da pojasnim o čemu se radi. Prije gotovo tri godine osnovala sam portal Reci.hr koji se bavi seksualnom i reproduktivnom svjesnošću, pravima i zdravljem. Kao novinarka radila sam dosta tema iz područja reproduktivnog zdravlja i prava, što je usko povezano i sa seksualnim zdravljem. A situacija u Hrvatskoj – kao i u cijeloj regiji – je takva da ne postoje pozitivne politike unapređenja seksualnog i reproduktivnog zdravlja. Kao ni sustavne politike kroz koje bi se uvodila edukacija o ljudskoj seksualnosti, posebice djece i mladih, a što je inače obveza svake države da im omogući obrazovanje iz svih područja znanosti. Ljudska seksualnost je jedno od njih. Sasvim suprotno, uporno se podržava retrogradna društvena klima patrijarhata, raspiruju predrasude i, stigme, pa je seksualnost jedan od većih društvenih tabua.

Činjenica upornog odbijanja educiranja djece i mladih za društvo čini teške posljedice – od rodno uvjetovanog nasilja, rodne neravnopravnosti, seksualne neravnopravnosti, teške posljedice na reproduktivno zdravlje, posebice žena, posljedice na reproduktivnu pravdu koja je s tim povezana. Nama kao novinarima koji radimo Reci.hr jedino preostaje otvarati taj prostor javnim, kao i pokretati konferencije, producirati emisije na te brojne teme. Ima tu puno jako zanimljivih stvari, a o kojima se ne govori, ne piše, ili se to čini samo da bi se skupljali lajkovi i onda se takvi članci svode na ono pet najboljih položaja za ženu ili muškarca. Toga kod nas nema. Ne podučavamo ljude kako da se seksaju, što nas mnogi pitaju kad se čude zašto takav specijalizirani portal. Naprosto smo neovisni medij koji ovim temama otvara prostor, istražuje, analizira i informira. Mogla bi reći i da smo aktivistički, jer kao redakcija zagovaramo uvođenje sveobuhvatnog seksualnog obrazovanja u škole kao obaveznog nastavnog predmeta kao što zagovaramo i seksualnu pozitivnost u društvu.

Kako se odsustvo seksualnog obrazovanja odražava na društvo?

Posljedice što ga nema su ogromne i za pojedince i društvo u cjelini. Nalazimo ih na svim područjima života. Tako da mi obrađujemo brojne teme, od same seksualnosti i ljudskog tijela, trendove, objavljujemo istraživanja, i sami ih radimo, pa makar ankete putem društvenih mreža.

Kome se prvenstveno obraćate?

Obraćamo se svima bez obzira na spol, dob, obrazovanje. Podjednako govorimo i o muškom i ženskom seksualnom zdravlju, seksualnosti invalidnih osoba, seksualnoj različitosti različitim seksualnim orijentacijama, seksu u trećoj dobi… Posebice otvaramo teme kojima se obraćamo mladima, pa tako pišemo o menstruaciji pa osvještavamo što je menstrualno siromaštvo, o seksaulanim dsfunkcijama… Otvaramo prostor za savjetovanja, imamo redovnu suradnicu kliničku seksologinju, koja uistinu dobiva puno pitanja, što nam potvrđuje kako je interes za te teme ili probleme uistinu velik. Povezani smo s brojnim mladim ljudima koji na društvenim mrežama promiču seksualnu pozitivnost. Pišemo o seks pozitivnom roditeljstvu, a imali smo i jednu konferenciju na temu seksualni odgoj i roditeljstvo, koja je bila jako dobro popraćena. Organizirali smo peticiju za uvođenje seksualnog obrazovanja u škole, kojoj se pridružilo više od 20 udruga. Od feministički i ljudsko-pravaških, preko udruga roditelja, udruga LGBTIQ+ osoba, a koje sve redom i same godinama zagovaraju uvođenje seksualnog obrazovanja u škole i realiziraju brojne projekte i zapravo rade posao države pa educiraju mlade o tim temama.

Tako je nastala i FB grupa koju ti pratiš. Tu raspravljamo o svemu što se tiče seksualnog obrazovanja. Radimo i produkciju emisija. Imamo dva serijala, jedan je Sex Ed by Reci.hr, koji radimo u suradnji sa Paulom Brečak, aktivisticom i seksualnom edukatoricom, sociologinjom sa specijalizacijom iz područja ljudske seksualnosti. Naravno, to obrazovanje nije moguće steći u Hrvatskoj, nego je Paula morala studirati vani, a uskoro za nastavak obrazovanja opet odlazi na studij u inozemstvo. Neke od tih emisija imaju jako visoku posjećenost, recimo tema masturbacija više od 50 tisuća gledanja.

Mladi danas o spolnim odnosima uče iz pornografije, i to je jako loše, jer oni nemaju odnos prema njoj. Misle da je to stvarno. Nisu svjesni da tako seksualni odnos ne izgleda, da je to film. To nekada zna ići toliko daleko da se srame izgleda svojih genitalija, jer im ne izgledaju kao kod porno glumaca

Drugi serijal je Seks Ed Gllosary, nastao kao projekt sufinanciran od strane Europske komisije. Pobijedili smo, naime, na njihovom natječaju za inovativni medijski projekt, pa napravili deset emisija. Riječ je o svojevrsnom medijskom pojmovniku na pojmove ili pojave koje su u trendu, koje koriste ili žive mladi ljudi, koji su dio seks pozitivnih pokreta, a o njima se jako malo znamo. Recimo, sexting koji je trenutno jedna od afera u lokalnoj političkoj kampanji u Splitu je samo jedan od tih pojmova. U tim emisijama otkrivamo etimologiju pojmova, značenje pojava i njihov povijesni kontekst. U njoj sudjeluju ljudi koji su javno podijelili svoja iskustva, recimo, žrtve osvetničke pornografije, iskustva sa sextingom ili online datingom. Sudjeluju i naši stručnjaci u ovom području, psiholozi, sociolozi liječnici, kojih je u ovom području inače jako malo. Naravno, jer ljudi te specijalizacije na našim fakultetima ni nemaju gdje stjecati. Emisije su objavljene na našem YouTube kanalu:

Ko i kakvu korist ima od ovoga što radite?

Svi bi trebali imati s obzirom da promičemo ovu temu da se o tome u javnom prostoru govori na informiran i argumentiran način, potkrijepljen činjenicama, a kako jedini to sustavno i specijalizirano radimo kao medij, korist je u činjenici da smo vjerodostojni. Takvima smo prepoznati.

Možda je najbolja ilustracija korisnosti da se o ovim temama, otkako smo ih mi počeli otvarati, počelo i u drugim medijima više pisati, govoriti ne na način lifestyla ili zabave, u kakvu se košaru stavljaju teme iz seksualnosti. Zamijetili smo da se promijenio način na koji se te teme obrađuju, ulaže se više u korektnosti, uvažavanje različitosti, više paze da ne banaliziraju. To ne znači da nema seksizma, ali mi vidimo male, ali pozitivne pomake, barem što se dijela medija tiče. I mainstream mediji polako razumijevaju da klikovi što će ih skupljati na banalizaciji, izvrgavanju i manipulaciji sa temama iz seksualnosti, ne donose dugoročnu korist. Zajednica koja nas prati i koju okupljamo kroz naše projekte čini većinom mlade ljude u dobi između 24 i 35 godina i oni čine svojevrstan pokret seksualne pozitivnosti. I sami kroz vlastite profile na društvenim mrežama, kroz sjajne vlastite projekte, na pozitivan način progovaraju o tome i time razbijaju predrasude, tabue. Zauzimaju se za sebe i za druge.

Recimo, žensko seksualno zadovoljstvo je tabu tema, a otkako smo mi o tome počeli pisati postaje sve manje, barem u dijelu medija. Klitoris kao jedini ljudski organ kojem je namjena samo seksualno zadovoljstvo, a imaju ga samo žene, počeo se prepoznavati. O klitorisu se priča, postoje radionice klitopismenosti koje mi promoviramo i pišemo o ljudima koji ih rade.

Kad govorimo o nekim konkretnijim pokazateljima koristi, u prvom redu je to bila peticija za uvođenje sveobuhvatnog seksualnog obrazovanja u škole. Ta je priča u javnom prostoru bila živa kad se planirala uvesti kurikularna reforma, pa je seksualna edukacija u jednom od modula dobila nekoliko rezerviranih nastavnih sati i konkretiziran program za pojedine razrede. Bilo je to prije sedam godina, a kako je reforma propala, zamrla je priča o uvođenju seksualnog odgoja u škole. Još gore, činilo se da tako nešto sami građani, posebice roditelji, odbijaju. Inicirali smo peticiju, okupili zagovarače uvođenja seksualnog obrazovanja i umjesto par tisuća potpisa u samo dva tjedna prikupili više od 13 tisuća. Bio je to pokazatelj interesa, posebice roditelja i nastavnika, koji su u komentarima ostavljali poruke tipa: ‘Ne želim da se mom djetetu uskraćuju relevantna znanja o ljudskoj seksualnosti’ ili ‘radim u školi i svaki se dan susrećem bilo s pitanjima učenika, bilo s problemima povezanih sa njihovim sazrijevanjem, a bojimo se da li uopće otvarati tu temu, bojimo se osuda, progona’.

Nakon toga smo napravili konferenciju „Seksualni odgoj i roditeljstvo“, jer se kao protuargument uvođenja seksualne edukacije u školi stalno navodi da seksualni odgoj posao roditelja. Posebno je bio velik interes nastavnika i odgajatelja, pa konferenciju planiramo ponoviti. Rekli su, naime, da oni nemaju nigdje mogućnost čuti, naučiti o seksualnom obrazovanju, kako postupati s djecom, kako s roditeljima kad budu problemi, a imaju primjera svakodnevnih, prepušteni su sami sebi.

 Korist je i društvena. Mi, na neki način utječemo na promjene, jer smo jasno definirali što je krivo, patrijarhat, crkva, političke ideologije stranaka, koje upravo s ljudskom seksualnosti manipuliraju kod birača.

Koliko nikakav ili loš seksualni odgoj pogoduje reprodukovanje stereotipa kod mladih ljudi i podstiče na seksualno nasilje?

Prema istraživanjima kojima mi raspolažemo, mladi jako malo znaju o tijelu, o seksualnosti, što ona jest, što im se u pubertetu događa, mislim na fiziološke promjene. Ono što je još gore, a to se jedino kroz seksualnu edukaciju i može učiti, su učenje o odnosima, emocijama, rodnoj ravnopravnosti i toleranciji. Tu ima puno stvari koje se tiču mentalnog zdravlja, naravno i o spolno prenosivim bolestima. Nadalje, ako o reproduktivnom zdravlju i pravima nisu imali prilike ništa čuti kroz organizirani način edukacije, temeljen na znanosti i činjenicama, imamo odlično plodno tlo za stvaranje stereotipa i predrasuda. Primjerice, žena je ta koja zatrudni, pa je jedina i kriva ako do neželjene trudnoće dođe.

Mladi danas o spolnim odnosima uče iz pornografije, i to je jako loše, jer oni nemaju odnos prema njoj. Misle da je to stvarno. Nisu svjesni da tako seksualni odnos ne izgleda, da je to film. To nekada zna ići toliko daleko da se srame izgleda svojih genitalija, jer im ne izgledaju kao kod porno glumaca. Imali smo priču o genitalnoj kirurgiji. Našim kirurzima i ginekolozima dolaze žene i muškarci da bi im operirali genitalije, i to ne iz medicinskih nego iz estetskih razloga. A tko je propisao što je lijepo, a što nije?

Primjerice, mi u cijeloj regiji posljednjih godina, zahvaljujući društvenim mrežama, imamo pokrete protiv seksualnog nasilja, seksualnog uznemiravanja, i u konačnici i osvetničke pornografije. Kroz njih imamo prilike vidjeti koliko su, najviše kod muškaraca i to mladih ljudi, usađeni stereotipi da je žena seksualni objekt i da je dopušteno u javnom prostoru dobacivati, zviždati, vrijeđati, u vezama pratiti, nadzirati, sramotiti, pa sve do seksualnog nasilja.

Mi i danas imamo silovanje u braku, iako je ono zakonom kazneno djelo, ali žene ne prijavljuju, jer se srame zbog osude okoline. Imamo nasilje u vršnjačkim vezama. Ono je jako prisutno, posebice digitalno nasilje. Djevojke i mladići teško bez edukacije i stručnih radionica mogu osvijestiti što im se događa, dok ne bude prekasno. Sve su to isto posljedice predrasuda i stereotipa. Mladi ne znaju što znači pristanak, ne znaju postavljati granice. Mnoge djevojke ulaze u seksualne odnose jer misle da to moraju, a ne zato što žele. Boje se ne izgubiti dečka ili naprosto misle da im je ta uloga rođenjem data. Nemojmo zaboraviti i dečke, i oni su velike žrtve stereotipa i predrasuda. Istraživanja također pokazuju da seksualne odnose ne bi imali ili bi birali imati u manjoj mjeri da nisu pod utjecajem okoline koja od njih očekuje da se kao muškarci dokazuju.

Kakva je reakcija nadležnih državnih organa na sve te vaše aktivnosti? Šta, zapravo, očekujete od države?

Imali smo jednu aktivnost koja je bila usmjerena prema državnim tijelima, to je peticija za uvođenje sex eda u škole, a uputili smo je Vladi, Ministarstvu obrazovanja i Ministarstvu zdravstva. Njihova je reakcija bila da u školi djeca imaju među predmetnu temu zdravlje i da je to isto, jer uče o spolnim organima na biologiji, i spolno prenosivim bolestima, te da su razrednici dužni te teme u par sati obrađivati na satovima razredne zajednice.

To nema veze sa seksualnim obrazovanjem. Mi radimo ankete i prema rezultatima učenici su tek na kojem satu biologije učili o reproduktivnim organima, nešto o menstruaciji, s time da ima slučajeva da nastavnik kaže kako dečki mogu otići sa sata, jer ih se to ne tiče.

Imali smo priču kako je jedna djevojčica, zahvaljujući svojim seks pozitivnim roditeljima, na primjedbu svog četverogodišnjeg vršnjaka: „Ti si pička!“ naprosto odgovorila: „Jesam, ja imam vulvu, a ti penis“. Na što je odgojiteljica napravila uzbunu, jer kako dijete zna što je vulva, a što penis. To što joj se dečkić rugao kao djevojčici, to nije bilo bitno

Ne postoje nikakvi podaci što djeca uče u toj među predmetnoj temi zdravlje i koliko znaju, što su svladali. Zato jer Ministarstvo obrazovanja nikada nije napravilo evaluaciju znanja te nastave, iako po zakonu to trebaju činiti. I to je ono što ih propitkujemo, što zahtijevamo da naprave, ali nas ignoriraju.

U Hrvatskoj postoje sjajne udruge koje već desetljećima rade projekte edukacije i nastavnika i učenika o ovim temama i projekte vršnjačkih edukacija. Da sami mladi educiraju svoje vršnjake nakon što su prošli edukaciju. To su zapravo projekti koji se zovu suzbijanje vršnjačkog nasilja, pa kroz njih imaju i nužnu seksualnu edukaciju, jer jedino tako i mogu ući u škole. Ima i škola koje imaju odlične zbornice, entuzijaste nastavnike koji su se samo educirali u ovim temama i rade odlične stvari, tako da se na taj način ta priča ipak širi. Mi ih kao medij pratimo. Ali to su kapi u moru, jer ima sredina gdje je to nemoguće raditi.

Čak i u gradovima, recimo, imamo primjere gdje se nastavnici bore sa situacijama kada im se pojedini učenici na satu samozadovoljavaju. To su mala djeca, do četvrtog osnovne, rade to jer im čini ugodu, ali problem je što nastavnik ne zna, nije educiran ili ne može tome pristupiti kao rješavanju problema. Ta djeca budu i predmet poruge, ali se nastavnici boje o tome govoriti roditeljima, jer ne znaju kako će reagirati, a kad kažu u zbornici nastaje muk, nitko ne pomaže.

Tu je, recimo, i problem s cijepljenjem protiv HPV-a. Kad je ono krenulo odaziv je bio dobar, prije jedno 15 godina, a onda,, zahvaljujući jačanju političkog konzervativizma u razredu se prosjećno cijepi jedna do dvije učenice, jer roditelji ne daju. Argument je da njihova djeca nisu promiskuitetna. Naravno, glupost, ali su nastavnici tu nemoćni.

Mi imamo i problem needuciranih nastavnika i odgojitelja. Već u vrtićima imaš situacije bullynga među djecom koja iz kuće donose razne stereotipe, a odgojitelji ne znaju kako se s tim nositi. Imali smo priču kako je jedna djevojčica, zahvaljujući svojim seks pozitivnim roditeljima, na primjedbu svog četverogodišnjeg vršnjaka: „Ti si pička!“ naprosto odgovorila: „Jesam, ja imam vulvu, a ti penis“. Na što je odgojiteljica napravila uzbunu, jer kako dijete zna što je vulva, a što penis. To što joj se dečkić rugao kao djevojčici, to nije bilo bitno.

Kako se ova vaša priča prima u hrvatskom političkom prostoru?

Nama je važno te teme nametnuti i u politički prostor. Kad se to uspije zanimljivo je otkrivati kako političari dišu. Svi se kunu u obitelj i reproduktivno zdravlje, a kad dođu situacije da trebaju svoju političku poziciju koristiti za unaprijeđenije toga, onda se otkriva koliko su sami zarobljeni u predrasudama i koliko im je ta tema neugodna i kako od nje bježe ili je stavljaju u prostor vjere ili ideologija.

U tom se smjeru zato i zalažemo za donošenje Nacionalne strategije za unaprjeđenja seksualnog i reproduktivnog zdravlja, što bi trebao biti krovni dokument kroz koje bi se provodile sve te politike na poboljšanju zdravlja, ali i prava za sve građane, a posebice ugrožene – tu su žene, tu su djeca i mladi, tu su i manjine, recimo romska zajednica koja je u patrijarhatu zarobljena i čije žene i djeca zbog toga po tim pitanjima jako trpe, od osnovnih životnih potrepština sve do nasilja. Dosta se bavimo temama zdravstvene skrbi, posebice osjetljivijoj populaciji, kao što su trudnice i rodilje. To je sve dio iste priče.

Pretpostavljam da vam Katolička crkva nije saveznik u ovoj emancipatorskoj raboti. Ili, možda, griješim?

Nije nam saveznik. Veliku većinu toga za što se mi zalažemo crkva negira. Od onih osnovnih stvari, edukacije o spolnom zdravlju. Njima je odgovor na sve  apstinencija, iako znaju da to nema veze sa stvarnosti. Priznavanje seksualnih razlika je, naravno, za crkvu neprihvatljivo. Govorim o Hrvatskoj, jer niti jedan hrvatski biskup nije potpisnik deklaracije priznavanja LGBTIQ osoba. Riječ je o međunarodnom dokumentu, ekumenskom, no naši to nisu potpisali.

I tu sigurno ima dobrih primjera. Recimo, LGBTIQ osobe su i vjernici, i oni nam govore da kod pojedinih svojih svećenika nemau nikakvih problema zbog seksualne orijentacije. Iskreno, nismo se mi ni Crkvom bavili, ali imamo u planu.

Ima jedna zanimljiva situacija i baš planiramo napraviti o tome temu. Crkva ima organiziranu cijelu mrežu bračnih savjetovališta u koje je angažirala stručnjake, od psihologa, terapeuta, liječnika. Za razliku od nje, država po tom pitanju nije napravila baš ništa – nema ni obiteljskih ni bračnih savjetovališta. To nam govori kako crkva zna što radi da bi postigla cilj. S druge strane, ljudi to koriste i to ima benefita, jer dobiju stručnu pomoć u kriznim situacijama.

Nama je problem što država tu ne radi ništa. Jednako tako ne postoje savjetovališta za mlade. Recimo, jedna Švedska u svakom gradu ima i po nekoliko desetaka, s timovima različitih struka koji su na raspolaganju mladim ljudima, tinejdžerima najviše, da dođu, pitaju, potraže pomoć u krizi. To je jako korisno, djeca dobiju odgovore što im se događa, bez obzira radi li se o otkrivanju seksualnosti, različitim seksualnim orijentacijama ili nasilja u obitelji, seksualnom nasilju kojem neki znaju biti izloženi. Postoje organizirana mjesta na koja mogu doći bez straha, srama, i svih onih negativnih emocija koje inače kod nas prate ljude kad se radi o seksualnosti.

Mi više nemamo ni školsku medicinu, timove liječnika koji su dolazili u školu pa organizirali preglede prevencije i ujedno davali prve savjete, upute kamo dalje ako se radi o nekim problemima. Nemamo ni za studente poliklinike, kao što smo to imali nekada i koja su također mladima bila mjesta za rješavanje niza takvih problema.

Obiteljski liječnici velik dio posla tu moraju napraviti. Neki od njih su se dodatno educirali i postali seksualni savjetnici ili terapeuti, no premalo ih je. Drugi, većina, nema ni na kraj pameti pitati svoje pacijente (kao što ih pitaju imaju li stolicu i koliko često mokre) imaju li kakvih poteškoća u seksualnom životu, a što bi ne samo bilo normalno nego i u opisu njihova posla.

Ni ginekolozi ženama, većinom, ne savjetuju kontracepciju, ne razgovaraju o tome, pa ni nakon što im žena rodi, da bi je pitali ima li namjeru na iduće dijete i da oko toga razgovaraju, što ulazi u njihov opis posla, to im je obveza. Mi imamo situaciju da dvije trećine pobačaja rade žene koje su majke dvoje i troje i više djece. Maloljetničkih je tu jako malo, a kad se govori o pobačaju uvijek se diže buka oko maloljetničkih trudnoća. O ovoj stvarnoj situaciji se ne priča.

Kada smo se nas dvoje upoznali, u Crnoj Gori je bila aktuelna jezička reforma – ubacivali smo dva nova fonema- a ti si me pitala, kako se sada kod vas kaže sjebati? Jesmo li svi u regionu i široj okolini sjebani, nezavisno od stepena seksualne emancipovanosti?

 Jesmo. Mi smo još i sretnici, sjećamo se nekih vremena kad nismo bili šjebani

Duško VUKOVIĆ