“ Zapad je prećutkivao svih ovih dugih godina oštrinu problema, koji su se podsticali. Sve je počelo davno, u najmanju ruku 2014. godine kada, uprkos garancijama Francuske, Njemačke i Poljske, koje su podržale dogovor postignut između tadašnjeg predsednika Ukrajine i opozicije, i uprkos tim garancijama ujutro sljedećeg dana nakon potpisivanja dokumenta, neonacisti i ultraradikali su preuzeli vlast u Ukrajini, a Njemačka, Francuska, a i cijela EU zajedno sa njima, jednostavno su pokazali svoju bespomoćnost i slabost.

Onda su počeli čak i da opravdavaju svoju nesposobnost da natjeraju opoziciju da ispuni sve te dogovore, koje je garantovala EU i počeli da pravdaju sve ovo time da je to navodno dio demokratskog procesa. Koliko je taj proces bio demokratski, postalo je poznato istog trena, zato što su bukvalno sljedećeg dana poslije tog preuzimanja vlasti ti ljudi, uključujući i predstavnike ultranacionalističkih stranaka koji su na spiskovima zapadnih zemalja upisani kao ekstremisti, izjavili da će ukidati sva prava ruskog jezika, da će protjerivati Ruse sa Krima, pa su poslali na Krim svoje borce na juriš Vrhovnog savjeta. Tad je počelo”.