Neka ovaj blog liči na školski pismeni zadatak. Tema nije novootkrivena, pa stoga pretpostavljam nije problem ni da tridesetogodišnjakinja piše kao da je upola mlađa.

Najljepši dio godine u rodnom Nikšiću je mjesec septembar. Lišće, sunce u dovoljnoj mjeri, đaci, studenti, redovi ispred knjižara, fotokoprinica, i baš tada se čini da ovaj grad ima svoje mlado, jako srce.

Septembarski zalet sa tim mjesecom i prođe, studenti iz drugih gradova dolaze u Nikšić isključivo kada su neodložne fakultetske obaveze, sve više Nikšićana nalazi poslove u drugim gradovima, pa ono prostranstvo na Trgu uznemirujuće zjapi.

Čini se da prethodne vlasti nisu ni voljele Nikšić ( jer su čak neki živjeli u Podgorici, za vrijeme vladavine Nikšićem ?! )

Između mog odlaska i povratka u Nikšić prošlo je skoro 8 godina.  Tada kada sam ga napuštala, svjetska ekonomska kriza je kidala Crnu Goru ( jesmo li javili svijetu da od nas nikad nije ni otišla), državnici su recitovali svoje pjesmice o usponu, o procentima, o međunarodnim priznanjima ( i sada su slični tekstovi kod nas na talasima, samo ubačeni u druga usta).

Za svo to vrijeme Nikšić je uspio da ostavi netaknutim svoju sirotinju, svoje napukle trotoare, zarđale zaštitne ograde oko zatvorenih preduzeća.

Vlast se promijenila, činilo se da nikada neće ( sjećate se, nikšićki izbori as known as “Bitka za Staljingrad” ) i kad smo ušli u svu tu zbilju ( i moja malenkost je na neki skoro pa zanemarljiv način dio te vlasti), upali smo u dugove sa repom od dosta nula, u izvještaje koji dokazuju da prethodni ne da nisu voljeli, nego se čini i prezirali ovaj grad. Sad kad smo ih sklonili, odzvanjaju mi stihovi:

“Mi smo dozvolili

da stvari odu predaleko

ova je borba bila ispod časti

protiv razuma”.

Nikada neću dozvoliti da mislim da su ključne stvari za preokret ovdje prebrojavanje Srba i Crnogoraca, nikada neću dozvoliti da mislim da je razračunavanje sa poreskim dugovima i dugovima za struju vjerskih zajednica odskočna daska za ozdravljenje grada. Skok u dalj će jedino biti kada se skupi dovoljno ljudi koji će premostiti sve jazove u gradu koji ima filološki i filozofski fakultet sa jedne, a sa druge strane fabrike teške industrije. Mirenje ta dva kraja i hvatanje koraka sa savremenim su jedino rešenje.

Nadam se da ćemo nekad uskoro pričati zapanjenim strancima da smo na ulasku u grad imali “privatni vulkan”, da smo ponovo otvorili jednu prekoputa druge knjižaru i biblioteku, da smo osmislili kulturni repertoar za cijelu godinu ( pa mogu neki novi  nadležni ministri i ministarke da nam opet izdvoje nula eura za kulturu iz budžeta) jer

“Dolazi dan, dolazi dan

dan koji čekam ovde zatrpan

ovi ljudi su valjda zaslužili

bolje

mi to možemo zajedno”.