Ratovi devedesetih između dotadašnjih komšija, prijatelja, kumova čak, rezultirali su, pored ostalog, do tada nezamislivim zločinima. Nemilice je ubijano i proganjano  civilno stanovništvo, stvarani su logori za civile slični onim nacističkim, gdje su izgladnjavani, mučeni na najsvirepije načine, ubijani, klani… Žene su masovno silovane. Silovanja nijesu bili pojedinačni ekscesi već programirana ratna kampanja kako bi se zauvijek prekinuo bilo kakav odnos među različitim etničkim grupama i zajednicama, pokazalo da je zajednički život nemoguć. Novinari su bili najistaknutiji ratni huškači, vršili su „pripremu terena“ za rat. Ni Crkva nije mnogo zaostajala.

Kada su se ratovi završili, najveći zločinci, umjesto da budu procesuirani, postali su slavljeni nacionalni heroji u svojim zajednicama. Svi su štitili svoje zločince, a prozivali i tražili osudu tuđih, iako su upravo od svojih zločinaca, u miru, imali najvećih problema. Skoro bez izuzetka, oni bi bili strah i trepet u svojim sredinama, iznad zakona, bahati „oslobodoici i borci za nacionalne interese“, koji se, po pravilu,  bave kamatarenjem, kriminalom, pružanjem zaštite, podvođenjem u protistituciji i slično. Oni sa boljim vezama u političkim elitama, takođe ratnim, koji su obično imali i veću komandnu odgovornost za zločine iz rata, postali bi „kontroverzni biznismeni“: vlasnici sportskih klubova, tajkuni poslije namještenih privatizacija, posrednici u međunarodnom švercu cigareta i droge…

Međunarodna zajednica bi u svojim “izvještajima o napretku“ notirala navedeni problem, ne vršeći dovoljan pritisak da se on riješi. Domaće elite bi fingirale zalaganje za suočavanjem sa prošlošću, eventualno bi bio procesiran po neki puki izvršilac zločina. Tako je poslata poruka da je ratni zločin materijalno i moralno  isplativ. Moralno, jer, kao što napisah, umjesto kazne, prezrenja i izopštenja iz zajednice, zločinci su postajali nacionalni heroji.

Trideset godina od uvođenja višestranačja i raspada Jugoslavije, novonastale države su pljačkane na najdrskiji način. Decenijama stvarano društveno bogatstvo je podijeljeno među političkim elitama i njihovim prijateljima. Pljačke su bili svima očigledne, golim okom vidljive, drskije on najdrskijih u kaubojskim filmovima. Sitni šverceri i prevaranti, kockari, dileri, lumperproleteri, zavarivači, magacioneri, ratni profiteri i zločinci, postali su vlasnici većine društvenih dobara. Bez preduzetničkog duha, znanja i škole, sa poklonjenim nijesu znali što i kako da rade. Uništili su sve fabrike i proizvodnju, poklonjene hotele, poljoprivredna zemljišta i kombinate, rudnike, šume i šumsko bogastvo, rijeke, morsko dobro… Trideset godina bez tužilaštva i sudstva, zaštićeni od strane političkih mentora, mogli su da pljačkaju javno i očigledno, bez straha od procesuiranja.

Kada je najzad došlo do promjene vlasti, građani su se ponadali pravdi makar, ako ne nekom boljem životu. Najveća žudnja je bila upravo za pravdom, procesuiranjem i kažnjavanjem onih koji su nas otvoreno pljačkali, smijući nam se u lice. I ta nada je ubijena. Nova, nesposobna i posvađana Vlada i vlast, zajedno sa partijama koje su ih činile, pokazali su da su nemaju kapaciteta, znanja i volje da išta promjene, da su im prethodnici u stvari uzor. Čak, da su oni i onakvi, bolji od alternative im.

Društva u kojem su vinovnici najstrašnijih ratnih zločina ostali bez kazne, u kojem najoičiglednije i najveće pljačke, sa svima poznatim i prepoznatim pljačkašima ostaju bez kazne, jednostavno nema perspektivu. Ona se svodi na nove zločine u nekim novim ratovima koji se svako malo dešavaju na Balkanu, na nastavak pljačke kroz politiku i veze sa njom.

Kad zločin i pljačka postanu normalnost, uobičajna navika i praksa koja ne se ne kažnjava, takva društva ne mogu biti normalna, ostaju bez budućnosti i prespektive.