Autori: Zoran Nechev/Anamarija Velinovska

Berlinski proces je najbolja šansa za regionalnu saradnju na Zapadnom Balkanu i buduće članstvo njegovih zemalja u EU.

Da bi se objasnilo zašto se Berlinski proces mora nastaviti, mora se razumjeti zašto je on uopšte pokrenut.

Berlinski proces pokrenut je 2014. godine nakon što je predsjednik Evropske komisije Jean Claude Juncker izjavio da neće biti proširenja pod njegovim nadzorom. Bio je to period kada je proces pristupanja zemalja Zapadnog Balkana EU bio u “slijepoj ulici”.

Politički instinkt bivše njemačke kancelarke Merkel i razumijevanje politike koja prati proširenje EU bili su ključni za izradu Berlinskog procesa. Potpuno svjesni odgovornosti Njemačke za miran, povezan i demokratski Balkan, pokrenut je Berlinski proces kako bi se region vratio na put pristupanja EU. To je značilo jačanje regionalne saradnje, rad na održivom ekonomskom rastu i rješavanje bilateralnih pitanja. Za posljednji cilj, dva su naglašena: Makedonija (tada se zvala BJR Makedonija) i Grčka, kao i dijalog Beograda i Prištine (1). Dok je jedno od ovih bilateralnih pitanja riješeno ukidanjem veta Grčke i donošenjem odluke Vijeća o započinjanju pristupnih pregovora sa Sjevernom Makedonijom, drugo ostaje u pat poziciji. Glavni razlog za nastavak Berlinskog procesa je da se Zapadni Balkan konačno vrati na predvidljiv kolosijek EU tako što će najmanje četiri od šest zemalja započeti pregovarački proces.

Iako su već riješeni bilateralni problemi između Grčke i Sjeverne Makedonije vratili na početak pregovaračke procese pristupa Makedonije, još jedna zemlja se pojavila iza Grčke i blokirala makedonske napore ka pristupu, koji su već preuređeni zahvaljujući novoj francuskoj pregovaračkoj metodologiji. Bugarska je iskoristila svoje pravo veta i kompletno razrušila  uspjehe Prespanskog dogovora i sve međunarodne napore koji su u njega uloženi. Učinivši to, spriječila je Sjevernu Makedoniju da preuzme svoju pravedno zarađenu nagradu. Podloga za ove pregovore je bila naglašeno nacionalistička i nije imala ništa zajedničko sa Paktom prijateljstva između ove dvije zemlje, koje su ga potpisale sa toliko pohvala. Do danas nema eksplicitne izjave nijednog bugarskog zvaničnika o tome koji element sporazuma o prijateljstvu nije ispoštovan. Izuzetno subjektivno objašnjenje iz Sofije bilo je da makedonska strana nije poštovala duh sporazuma.

Sada kada postoje novi politički establišmenti i u Sofiji kao i u Skoplju, vraćanje povjerenja između dvije strane ne izgleda nemoguće. Međutim, svako rješenje na štetu jedne strane ne bi dovelo do zdravih bilateralnih odnosa i istinski transformativnog EU procesa.

Što se tiče bilateralnih odnosa, vratili smo se na početak. Od kako je Berlinski proces započeo  2014. godine, jedina razlika je u tome što su se neki od aktera promijenili. Drugi važan razlog za nastavak Berlinskog procesa je prevazilaženje spora između Bugarske i Sjeverne Makedonije i potreba za iskorakom u dijalogu Beograda i Prištine.

Berlinski proces sa Njemačkom na čelu stvorio je efekat socijalizacije među političkim liderima Zapadnog Balkana i sa liderima određenih država članica EU. Njegovanje i izgradnja ovog elementa veoma je važna za regionalnu saradnju na Balkanu i evropsku budućnost ovih zemalja, što predstavlja još jedan veoma važan razlog za nastavak Berlinskog procesa. Ovo je posebno tačno s obzirom na to da je kredibilitet EU gotovo nestao u ovom dijelu Evrope nakon debakla koji je nastao zbog neotvaranje pristupnih pregovora sa Albanijom i Sjevernom Makedonijom.

Njemačka je percipirana kao pouzdan partner zemljama Zapadnog Balkana. Nova vlada u Berlinu treba da pokaže da je posvećenost i dalje prisutna, bez obzira na promjenu rukovodstva. Najlakši način da se to uradi je da se ove zemlje angažuju kroz Berlinski proces.

Ovaj proces je označen kao „politička inicijativa najvišeg ranga“ (2) na Zapadnom Balkanu, uglavnom zbog privlačnosti koju je izazvala među političkim rukovodstvima, u poslovnoj zajednici i organizacijama civilnog društva. Njemačka je bila ključna u izgradnji povjerenja između Sjeverne Makedonije i Grčke, što je rezultiralo potpisivanjem Prespanskog sporazuma. Upravo je Berlinski proces stvorio uslove koji su doveli do prve posjete albanskog premijera Srbiji poslije 68 godina. Do sada smo se već navikli da vidimo Ramu i Vučića kako razgovaraju o regionalnim pitanjima, ali to ne bi bilo moguće bez Berlinskog procesa.

Štaviše, dao je ogroman doprinos procesu pridruživanja EU. Od šest vodećih inicijativa u vjerodostojnoj perspektivi proširenja EU 2018., četiri su promovisane direktno kroz Berlinski proces – povezanost, društveno-ekonomski razvoj, dobrosusjedski odnosi i digitalna agenda. Zajedničko regionalno tržište (CRM), koje promoviše Savjet za regionalnu saradnju, zasnovano je na četiri slobode EU i vodiće regiju ka jedinstvenom tržištu EU, takođe je progurano kroz Berlinski proces.

Zapadnom Balkanu je potreban Berlinski proces 2.0, modernizovani međuvladin proces koji će se fokusirati uglavnom na politička i ekonomska pitanja od strateškog značaja, dodatno unaprijediti regionalnu saradnju i utrijti put za evropsku budućnost regiona.

Prevod PCNEN

NAPOMENA: Ovaj tekst je objavljen u partnerstvu sa European fund for the Balkans – predstavništvo Network of European Foundations

Stavovi iznešeni u ovom tekstu ne predstavljaju stavove redakcije portala PCNEN, što ne znači, nužno, da ne postoji podudarnost ili bliskost. Uredništvo PCNEN-a zadržava pravo da edituje komentare na tekst koji se postuju na portalu ili na PCNEN stranicama na društvenim mrežama Facebook i Twitter.