Poslije dvogodišne neizvjesnosti, straha, izolacija, ograničenja, bolesti, trauma, stresova i egzistencionalne ugroženosti zbog kovida-19, svijet se suočio sa novom traumom, ratom u Ukrajini. Rat na tlu Evrope nam se prenosi uživo, praktično. U momentu dešavanja gledamo stradanja i razaranja Ukrajine, kolone izbjeglica, strah građana, njihovu patnju i suze. Evropa i svijet ujedinjeno su na strani Ukrajine, osuđuju Putinovu agresiju, nude i šalju pomoć Ukrajinskoj vladi: materijalnu, vojnu, huminatarnu. Skoro svi centri političke moći oštro osuđuju Putina i njegovu agresivnu politiku, dok se u gradovima širom svijeta, pa i u samoj Rusiji, organizuju demonstracije kojima se daje podrška Ukrajincima, poziva na mir i obustavu rata.

Umjesto da dođe do raskola u Evropskoj politici – na što je Putin očigledno računao, nastupilo je nikad veće saglasje. Blic krig u kojem bi se pokorila Ukrajina u par dana očigledno nije uspio, jedinstvo Zapada u osudi agresiji i sprovođenju sankcija prema Rusiji je nikad veće, raspoloženje javnog mnjenja širom svijeta je skoro apsolutno na strani Ukrajine. U toj, trenutno gubitničkoj poziciji, Putin prijeti nuklearnim ratom. Iako je to vjerovatno politički blef i novi pritisak, opasan i kretenski, građani Evrope i svijeta, do tačke psihičkog pucanja izmorenii kovid pandemijom, ponovo su u grču i još većem strahu: od rata na svom pragu, prijetnji sveopštom kataklizmom, koju, ako bi se desila, ne bi imao ko da opiše. Sve stres za stresom, strah za strahom, neizvjesnot i briga što donosi sjutrašnji dan. Razmaženim građanima Evrope, poslije svega, sve više je potreban psihijatar umjesto psihologa.

Psiholozi i psihijatri su zanimanja budućnosti na Zapadu, a ne, kako mnogi misle, stručnjaci za razvoj pametne tehnologije.

Ima i onih koji slave rat, uživaju u patnji cijelog naroda, diveći se Putinu. Nazivaju ga obnoviteljem Ruskog carstva, slavnim Imperatorom koji je poslat od samog Boga da uništi Zapad. Vidim ih na mreži kako slave okupaciju i tuđe imperijalne snove, uz, za mene neshvatljivi nedostatak empatije. Po podršci Putinu i Rusiji, odnosno Ukrajini, precizno i nesumnjivo mogu zaključiti ko kojoj političkoj opciji pripada, koju partiju i ideologiju podržava, koje vrijednosti baštini.

Do skoro su dnevnici počinjali izvještajem o novooboljelim od kovida, te umrlim iz prethodnog dana. Već neko vrijeme te informacije idu prema središnjem dijelu Dnevnika, a od rata u Ukrajini duboko u drugom dijelu. Tako bude i sa ratovima poslije izvjesnog vremena. Samo da se rat u Ukrajini ne oduži toliko, da „oguglamo“ na njega, sve patnje i stradanja koje se tamo dešavaju, postanu nam uobičajne, sporedne vijesti, koje nas više ne uzbuđuju.

Najkarakterističniji, ujedno i najžalosniji takav primjer je onaj sa Palestinom. Najveći i najduži aparhejd i okupacija od Drugog svjetskog rata, uz svakodnevna stradanja Palestinaca, čija je država pretvorena u koncentracioni logor, koji iz godine u godinu postaje sve manji, a sa sve više logoraša. Svijet i civilizovani Zapad nijemo posmatraju tu decenijsku okupaciju, koja je to po međunarodnom pravu i rezulucijama UN, a ne mom ličnom sudu. Kada, u prosjeku jednom godišnje, Izraelska vojska napravi masakar na okupiranoj terotiriji, sa stotinama, obično nedužnih žrtava – civila, tada zasjeda Savjet bezbjednosti, Generalna Skupština UN, gdje SAD, opet po pravilu, stave veto na predložene Rezulucije. Identično onome kako to radi Rusija sa Rezolucijama  o Ukrajini. Nema sankcija za Izrael, nema njegovog izopštenje iz međunarodne zajednice. Palestini, osim eventualno humanitarne, materijalne, pogotovo vojne pomoći i podrške, nema.

Kada svi i prema svima budu dosljedno i jednako poštovali povelju UN, opšte principe i principe međunarodnog prava,  a prije svega oni najveći i najmoćniji, ovaj svijet će biti mnogo pravednije i humanije mjesto za život. Putin, ali i Buš ili Tramp, u takvom svijetu bili bi prezreni, to jest ne bi ni postajali. Straha od rata, pogotovu nuklearnog, ne bi bilo, ili bi bio sveden na minimum. Psiholozi i psihijatri, u tom slučaju, ne bi bili zanimanja broj jedan u budućnosti, već naučnici i inovatori.

Koliko god ovakvo razmišljanje trenutno izgledalo utopijsko, takvo vrijeme jednostavno mora doći. U suprotnom, nećemo postojati.