Pandemija bolesti kovid 19 je zdravstvenu problematiku stavila u fokus medijskog izvještavanja u Crnoj Gori. Da li ste zadovoljni načinom na koji su naši mediji izvještavali o temama iz oblasti zdravstva, posebno o pandemiji?

Moram istaći odgovoran pristup većine medija tokom COVID pandemije. Crna Gora je uz tešku epidemiju koronavirusa istovremeno suočena sa epidemijom dezinformacija, lažnih vijesti, straha i panike u javnoj komunikaciji. Izazov koji su nametnule društvene mreže, koje su postale izvor infodemije, vodeći mediji su razobličavali. Interesovanje koje su mediji pokazivali za objektivno i pravovremeno informisanje javnosti, preispitivanje odluka i mjera u borbi protiv covid pandemije doprinijeli su edukaciji stanovništva o postulatima javnog zdravlja. Dok su se društvenim mrežama nekontrolisano širile propagandne poruke protiv vakcinacije, slobodne laičke interpretacije, pa čak nesavjesne poruke koje su stizale sa adresa pojedinih ljekara iz cijelog svijeta koje su kolebale povjerenje u program vakcinacije, mediji su većinom prenosili informacije koje su pristizale sa relevantnih institucionalnih adresa. Preispitivanje odluka, mjera, preporuka jeste bio test objektivnosti. Institucije spram svoje snage, svojih kapaciteta odgovarale su na sve te dileme I izazove. Nekad bolje, nekad gore.

Šta biste istakli kao dobro, a šta kao manje ili više loše?

Loše: Previše smo izvještavali o kontigentima maski koje su stizale, skafaderima, respiratorima, vakcinama… Jako malo ili nikoliko smo pričali koliko ljekara radi na svim kritičnim mjestima. O koliko pacijenata brine jedan ljekar i jedna medicinska sestra. Kao što se pokazalo, nedostatak opreme i potrošnog materijala mogao se brzo nadoknaditi, ali kadrovski deficit zahtijeva decenije. Možete imati raketu, ali je neupotrebljiva bez astronauta.

Veoma loše: Ne postoji konzistentnost. U Crnoj Gori ritual aplaudiranja ljekarima po uzoru na svijet više je bio dio performansa. To je bio ritual lišen njegove suštine. Ti isti aplauzi vrlo lako su zamjenjivani ozbiljnim optužbama za nemar i nestručnost, pa čak i za lošu namjeru. Optužbe izrečene u naletu bola zbog ličnog gubitka, osjećaja straha koji su ti događaji generisali, svakako nisu smjeli biti artikulisani na način na koji su to radile neke nevladine organizacije, ali i neki portali podržavali.

Zdravstveni sistem se ne može unaprjeđivati u sred epidemije. Sindikat doktora medicine je ukazivao na slabe tačke našeg zdravstvenog sistema. Na deficit kadra, nedostatke normativa i protokola. Na nedostatak kontinuirane medicinske edukacije. Podsjetiću javnost da postoje brojne ustanove koje počivaju na jednom ili dvoje specijalista iz mnogih oblasti.

Mediji se moraju osvrnuti u odnosu na sve ove činjenice. To vam je isto kao u epidemiologiji. Epidemiologija vas uči koliko sve faktora, okolnosti morate uzeti u obzir i prepoznati kako biste tumačili epidemiološku situaciju. Nije dovoljno imati samo brojke. Postojala su vremena kada se vjerovalo da krevet ubija. Primijetili su da osobe koje dugo leže u krevetu u većoj mjeri umiru u odnosu na one koji u krevet borave kraće. Međutim, nije se umiralo od ležanja u krevetu već od bolesti koje su ljude vezivale za taj krevet. Upravo iz tog razloga, tumačenje pokazatelja epidemiološke situacije treba da dolazi sa stručnih adresa.

Dobro: Posvećenost medija da izvještavaju o epidemiji pozivajući se na provjerene i relevante izvore. To je pomoglo da se napravi razlika između činjenica i neprovjerenih informacija koje su imale za cilj stavaranje straha i panike. Zahvaljujući medijima, donekle je ublažen štetni uticaj infodemije koji se širio putem društvenih mreža.

Vijesti i priče o zdravstvenoj problematici spadaju u medijski sadržaj prema kome je malo ko indiferentan, nezavisno od obrazovnog nivoa, socijalnog statusa i godina. Da li su, prema Vašem mišljenju, te vijesti i priče kreirane na način da budu tačne, razumljive i izbalansirane?

Zavisilo je od medija do medija. U nekim medijima su te priče i izvještavanje bili politički obojeni. Imate medije koji su samo kritikovali zdravstveni sistem, i obratno, one koji su neskriveno tendeciozno izvještavali, bez namjere da stvore objektivnu sliku kod čitaoca. Smatram da za ovakvo stanje i same institucije imaju dio odgovornosti. Nivo transparentnosti morao je biti veći, ali je i nedostatak kapaciteta u ljudstvu ograničio dostupnost predstavnika stručne javnosti u medijima. Nije pomagao ni instinkt izvršne vlasti koja je težila da cenzuriše neprijatne istine, što je dodatno pohranjivalo sumnju u preporuke koje smo donosili.

Glavni urednik njemačkih novina Bild se negdje sredinom ove godine izvinio čitaocima zbog propagande straha koju je njegov medij širio izvještavajući o bolesti koju izaziva novi korona virus. Meni se čini da ima razloga da tako nešto učine i neki crnogorski mediji. Kakvo je Vaše mišljenje o tome?

Strah jeste katalizator koji se koristio širom svijeta kako bi se podigla svijest o nivou rizika koji ova pandemija proizvodi. Nije za svakoga taj rizik isti. To nas je negdje podijelilo. Jedni su se počeli osjećati konforno i zaboravljati one među nama za koje ova epidemija predstavlja životnu prijetnju…

Svi bismo voljeli da je proces edukacije o postulatima javnog zdravlja tekao mnogo jednostavnije. Poput razgovora ili debate dva neistomišljenika koji se uvažavaju i imaju dobru namjeru jedni prema drugima. Međutim, na nivou svijeta isplivala je nesolidarnost i sebičnost ljudske priprode… Može se slobodno reći da su ovo vremena ozbiljne civilizacijske regresije u cijelom svijetu.

Kako Vi lično doživljavate medije i novinare – kao nekoga ko pomaže zdravstvenim institucijama i radnicima ili kao provokatore koji su, uz to, i često neznaveni?

Postoje oni koji pomažu zdravstvenim institucijama da njihova riječ dođe do javnosti, ali prije svega zbog interesa javnosti a ne promocije institucija. Bilo je i medija koji koji su uzeli ulogu provokatora. Ne bih ni za koga rekla u ovoj situaciji da je neznaven. Postojali su, prosto, drugačiji, različiti motivi za kreiranje društvenog ambijenta sa različitim fokusom. Kod nekih na javno dobro, kod drugih na njihove ciljeve koje su zagovarali i trudili se nametnuti ih kao dominantno mišljenje.

Šta bi, po Vašem mišljenju, trebalo popraviti u odnosu između medija, s jedne, i zdravstvenih institucija i zdravstvenih radnika, sa druge strane, pa da i jedni i drugi budu maksimalno društveno korisni?

Na zdravstvenoj pismenosti stanovništva mora se raditi godinama. Edukacija mora biti organizovana, stručna i promišljena kroz koordinisani rad sistema obrazovanja, zdravstvenog sistema, odgovornih medija, nevladinih organizacija, udruženja ljekara i pacijenata.

Prijedlog koji sam uputila direktoru IJZCG i ministarki zdravlja, a koji je načelno prihvaćen, je organizovanje radnog doručka sa novinarima. Cilj bi bio da se odgovorna lica za nadzor nad epidemijom učine dostupnim novinarima za neposrednu komunikaciju. Kroz takav kontakt može se doprinijeti povećanju zdravstvene pismenosti jer stručnu problematiku treba prilagoditi rječniku prosječnog građanina.

Možete li da zamislite idealno-tipski model novinara/novinarke koja pokriva zdravstvenu problematiku?

Iskoristila bih ovo pitanje da dam i jedan vrlo konkretan odgovor u kome bih se pozvala na riječi poznatog jugoslovenskog novinara Juga Grizelja: „Nije najvažnije da je novinar pismen, već da nije čovjekomrzac!“

Imao je jedno pravilo koje je glasilo:

Kаdа trebа čovekа pohvаliti, ili ispričаti o njemu lepe stvаri – nemoj uopšte ni dа se rаspituješ mnogo, ni dа proverаvаš, ni dа rаzmišljаš. Pohvаli gа, brzo i što više. Tu pogrešiti možeš mаlo. Ali kаdа čovekа trebа nаpаsti, ocrniti, rаspitаj se nа sto strаnа i izvrši sto istrаživаnjа i sto putа mućni glаvom.

Duško VUKOVIĆ