Hrabri ljudi

Objavljeno: 18.11.2021, 15:46h

Piše: Predrag Miloradson Nikolić

Volim miris lipa na Cetinju. Da šetam ulicama Cetinja. Da gledam istoriju. Da je doživim. Postoje samo dvije stvari na koje sam ljubomoran. Jedna je što nijesam doživio da imam oca makar još pet godina nakon četrnaeste, a druga što nijesam rođen na Cetinju. Mnogo bi mi značilo.

Kad dođete na Cetinje imate puno asocijacija. Uvijek vam izmame osmjeh. Ali onaj iskreni. Onaj osmjeh divljenja, gdje dišete punim plućima, a znajući zbog čega.

Ako posjedujete mogućnosti da imate ubrzanje mozga, onda ćete stati kod Francuskog poslanstva, odakle vidite Njegoševu ulicu, Bajovu i početak Bulevara Crnogorskih junaka i vidjeti te dječake koji trče po tim ulicama i iz te tri ulice postanu rukometna reprezentacija Crne Gore. Iz tri ulice! Pa se tresu mreže onih koji su ulagali u sport. Mreže koje tresu dječaci sa Cetinja iz ljubavi i srca kao jedinog motiva.

Teško je biti najbolji na cijelom svijetu. Ali je to izgleda normalno na Cetinju.

Filip Radović je sa Cetinja. A tek on je primjer da možeš biti prvi – ako to želiš. U stvari naš sivi soko!

Ako izađemo iz tog čarobnog mjesta pod Lovćenom, vidjećemo da i Crna Gora može. I hoće.

Iz tri bazena iz Kotora, Budve i Herceg Novog, koji nijesu čak ni bazeni, hvala političarima, imamo svjedsko čudo od reprezentacije. Još smo Srbiji dali pola njihove. Šta bi bili da se u sport ulaže? Šta bi bili da su makar ta tri bazena u funkciji? Srca i želje ne bi nestalo. Nestalo bi čuđenja i pitanja KAKO? Malo nas je al’ nas ima – pjeva se nakon pobjeda. Baš zbog toga što je tako i hoćemo sportski da srušimo snove svima – onda tu našu đecu ne treba da tretiramo kao robove, već da im damo osnovne uslove da nas proslave.

Kada god pomislim na rezultate sportista koji su nam donijeli sreću, čak i ličnu i ponos koji se ne mjeri zlatom, uvijek se zapitam zašto ih tretiramo kao gladijatore dan prije i dan poslije? S prstom gore ili dolje? U čemu je naš problem?

Nema niti jedne riječi koja bi mogla opisati naše rukometašice u superlativu. Morala bi da se izmisli nova.

Ili je opis narodnog poslanika Slavena Radunovića reper: “Stvarno skandal! Kako mi je uopšte palo napamet da su ‘zlatne lavice’ DPS agitatorke? Vjerovatno sam jedini čovjek u Crnoj Gori koji je to zaključio… A, sad ozbiljno… Vjerovatno od vremena kada su sportisti u Njemačkoj salutirali Fireru, nije bilo sličnog primjera odanosti diktatoru i njegovim političkim potrebama. Pjevale su, oblačile majice s propagandnim porukama, fotografisale se za bilborde, pravile performanse na parketu prije ili poslije mečeva… A, država je sipala šakom i kapom. Iako u cijeloj zemlji ima samo nekoliko ženskih rukometnih klubova, bile su među najbolje plaćenim igračicama u Evropi”

Ove naše Crnogorke, naše amazonke, su dio svjetske elite. Ne bivstvuju u klupama Parlamenta decenijama kao najveći uspjeh života, a koji jeste modifikovana Orvelova “Životinjska farma”, samo što treba da vidimo koja je od svih svinja najprvija u Parlamentu. Za tu nagradu ste se istakli kao odličan kandidat narodni poslaniče Slavene Radunoviću.

Da preskočim Orvelove svinje i da se vratim Cetinju. Tamo jedan od najboljih naših rukometaša sada pravi vino. Vratio se na ognjište svoje, nakon svih svojih uspjeha. Kad ga vidite reklo bi se da mrava ne bi zgazio, a kad izađe na teren Makedonija lije suze.

Jedan od njih će ovih dana postati moj kum. Zato što je brat i ljudina.

A sve nas tako jako veže ljubav prema Crnoj Gori i prema Cetinju, kao crvenoj vjekovnoj tački slobode – baš onda kada je sloboda bila utopija.

Kako god zvučalo – Cetinjem hodam slobodno kao i uvijek. Tako će i ostati.

Hvala vam HRABRI LJUDI!

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register