La vie est un grand cabaret

Objavljeno: 26.10.2021, 08:11h

Piše: Predrag Miloradson NIKOLIĆ

Kabare je sigurno bio tvorevina prelaska s dvorske lude na umjestnost upravo prelaskom iz jednog sistema u drugi. Iz feudalizma u kapitalizam. I to su bila dva jedina primjera slobode govora do nakon sredine dvadesetog vijeka, kada je sloboda govora uzela zamah. Nije da kod nas na Balkanu nije potreban kabere. A dvorsku ludu čak nikad nijesmo ni imali. Ni humanizam ni renesansu. Mi smo jednostavno iz feudalizma prešli u komunizam.

Danas kada se sjećamo svih naših prošlosti koristimo filtere. Imali smo ih prije instagrama. Peglali smo bore i bez te društvene mreže, prikazivali se boljima i ljepšima nego što jesmo. I srećnijima…

Možda najbolji filter prošlosti je pjesma Gabi Novak „Pamtim samo sretne dane“… a to nije baš dobro ni za psihu jer onda imate dijagnostifikovanu amneziju bez da i iz onih drugih dana kojih se ne sjećaš izvučeš pouku. Oprez. „Da se nikad ne zaboravi!“ – da ovo je citat. Vratićemo mu se kasnije.

A najgori filter je onaj koji se koristi u sadašnjosti. Jer gledate i vidite da, što u pjesmi kaže Đorđe Balašević: „Pričaće ti o plovidbi, Ti što nisu sidro digli!“ Znaš ih, gledaš ih i ćutiš. Zbog nemanja hrabrosti slažeš po sebi filtere. Ćutiš i gledaš decenijama kako se slažu kao cigle po dubini i sa vezivnim tkivom koje se zove politički ključ. To je jače vezivo i od jaja što su Kuči bili dužni da donose neimarima za izgradnju Vezirovog mosta, a koja su s pijeskom spajala kamene blokove.

Bez projekata iza sebe. Bez ičeg pionirskog urađenog u svom profesionalnom životu. Cere se i upoznavaju geografiju o trošku države, tj. o trošku građana. Kleveću i proglašavaju neprijateljima svakog ko donese kritiku. I kaže CAR JE GO! Među sobom se vrijeđaju, podmeću i ruše. Kao da je život onih koji su im dali glas tako jeftin. A kad izađu pred kamere onda se ogole u pravom svijetlu – ništa osim francuskih sobarica nećete u njima vidjeti. Državnike nikako. „Da se nikad ne zaboravi!“ – da ovo je citat. Vratićemo mu se kasnije.

Onda se postavlja logično pitanje – šta je moguće u zemlji koja nikada nije imala dvorsku ludu ili u evolutivnom razvoju kabare? Berlin dvadesetih godina XX vijeka sigurno nije kroz svoje kabaree. Erih Marija Remark se ovdje nikada nije rodio. Možda jedina dva čovjeka koja su bila dio nas, a preispitivala su se su Mihailo Lalić i Milovan Đilas. Zato ih i nema. Ne postoje. Jer u svom znanju preispitivanja nijesu ni mogli da potonu u neznanje dogmi.

Mi smo izumili i izvukli od evropske kulture, na potpuno pogrešan način, jedan domaći proizvod – građani su pretvoreni u dvorske lude. Ni do naznaka kabarea nijesmo stigli. Umjesto da nam pomogne da se bolje vidimo, mi smo dvorske lude njima – koji se tako dobro s nama zajebavaju. Navalica prema političkoj sceni Crne Gore je egomanijakalno ponašanje. Oni su jedini celebrity persons u Crnoj Gori. Treba li da budemo srećni što smo toliko na nivou jer nemamo Kim Kardashian? Toliko smo obrazovani?

Nego vratimo se kabareu. Nije čudo što film „Bure Baruta“ Gorana Paskaljevića počinje kabareom. Tako sjajna glumačka postava u ludilu Balkana. Mnogi ga nijesu gledali jer ga gledaju svakog dana. Ko je kriv? Nisam kriv! – to je pitanje i odgovor beznađa jednog vremena čiji možda nešto sofisticiraniji trenutak živimo. Dakle kontinuitet. A ovi na zapadu ne mogu ni da ga ukapiraju. Jer valjda nekog zagrliš i kažeš mu SINE tek kad ga ubiješ (Bata Živojinović i Sergej Trifunović). Nigdje kao ovdje se ne dočekuje tako povratnik sa zapada: uvijek ga sačeka makar jedan Kosta (Miki Manojlović i Dragan Jovanović). „Zašto čika Dimitrije?“ (Aleksandar Berček i Nebojša Glogovac)… I na kraju: „Nema svetla Mane! U ovoj zemlji gori samo kandilo u crkvama!“ I dalje živimo ovo zar ne?

Film koji nije kabare, nego daje jasnu poruku je film „The Reader“ by Stephen Daldry u kom je tako sjajna Kate Winslet, a bavi se dijelom i logorom Aušvic, kao i pitanjem krivice na jedan drugačiji način. Novac koji je skupljala glavna junakinja (kaže li se čuvarkinja u logoru?) poslala je preživjeloj djevojčici iz Aušvica da ga iskoristi za obrazovanje ljudi iz svoje zajednice, na što je tada već upješna žena u USA odgovorila posredniku – mislim da ste svjesni toga da u našoj (Jevrejskoj) zajednici nemamo problem s nepismenošću.

U tome i jeste ključ – obrazovanje i znanje. Nakon izlaska iz Egipta, to je narod koji je čekao mesiju (nakon Mojsija) nije imao svoju zemlju, do 1948. godine, a mesiju i dalje čeka. Proganjani, spaljivani, sa prokletstvom da su Judino sjeme, preživjeli su preko invizicije sve do Holokausta sve pogrome, jer nikom nijesu odgovarali. Imali su obrazovanje i znanje, jaku zajednicu, a samim tim i moć – kao apotekari, ljekari profesori, muzičari, umjetnici, zanatlije… I to je bila jedina njihova „greška“. Ono što nas razlikuje od njih je što oni i dalje čekaju mesiju, a mi svako malo proglasimo nekog za mesiju. A taj istripuje da to jeste, iako ne zna ni gdje sa sobom ili zna samo sa sobom. Mesijanstvo je ili ozboljan psihički poremećaj za hospitalizaciju ili sjajna prilika da pobjegnete negdje u egzotične krajeve i ne završite u zatvoru zbog dranja kože sopstvenom narodu.

„Da se nikad ne zaboravi!“ je citat. Sat vremena sam slušao izlaganje jednog starijeg čovjeka u Budimpešti u drugoj najvećoj sinagogi u Evropi, koja je bila dio geta u kom je bilo smješteno preko 600,000 Jevreja u WWII. Znači jedna današnja populacija Crne Gore.Taj čovjek je kao beba bio smješten u Aušvicu. I s vremana na vrijeme je ponavljao – „Da se nikad ne zaboravi!“ Ni jedno ime, a na metalnim pločicama koje vise na granama konstrukcije u vidu drveta na svakoj je ime nekog iz tog geta koji je ubijen. Da se ne zaboravi ni ambasador Švedske u tadašnjoj Mađarskoj koji je životom platio pokušaj da im pomogne. Da se ne zaboravi da je za tri mjeseca 600,000 ljudi odvedeno u logore gdje je većina pobijena. I ono što posmatram kao apsolutnu pobjedu – Viktoru Orbanu neće dozvoliti da opere ruke preko Jevrejskog memorijalnog centra koji planira da gradi. Jer Jevrejskoj zajednici takav memorijalni centar nije potreban. Neće nikada zaboraviti da je tada u Mađarskoj, tokom „pražnjenja“ geta, bilo nekih četrdesetak oficira Wermachta. Nije očigledno, pored tadašnjeg sistema u Mađarskoj, bilo potrebno ni toliko. Poenta je da Jevrejska zajednica u Mađarskoj neće dozvoliti da se svali krivica na Njemačku, koja je prošla katarzu, već da je Mađarska takođe kriva za Holokaust.

A mi i dalje neznanje zovemo znanjem, gledajući prema mesijama (ne jednom) i ne shvatajući da smo postali slijepi kod očiju i od sljepila ne vidimo da oni nijesu išta više osim zlatna telad, prevučena filterima koje slažemo po očinjem vidu, da bi u budućnosti se sjećali samo sretnih dana. A sreća je trenutak koji se živi i ostaje duboko urezan. Bez filtera. Zato bez filtera pogledajte ko vam priča o plovidbi. Pa evoluitivno možda dođemo do kabarea.

 

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply