Očekuje se novi direktor RTCG. Kako vidite taj izborni proces? Ide li RTCG nakon 31. avgusta ka tranformaciji u javni servis?

Proces izbora novog menadžmenta nacionalnog javnog emitera pokazuje, bez obzira na to kakav će biti konačan ishod, da je Media centar bio u pravu kada je novoj vlasti sugerisao da prioritet treba da bude promjena Zakona o RTCG, a ne zamjena lošeg menadžmenta, koji je prethodna vlast instalirala silom na sramotu, pribjegavajući pravnom nasilju. Media centar je, da podsjetim, smatrao da novim zakonskim rješenjima treba osujetiti uticaj zakonodavne vlasti, odnosno političkih partija na izbor članova/članica Savjeta RTCG i tako osigurati da to upravljačko tijelo bude što je moguće nezavisnije od političke moći, a zavisno jedino od građana/građanki, odnosno društva u cjelini. To, naravno, još nije stopostotna garancija za uspostavljanje nezavisne i kompetentne uprave nad medijem koji finansiraju građani/građanke  i koji treba da bude jedino lojalan njima, ali jeste suštinski važan prvi korak u uspostavljanju novog pristupa i prakse. Kada postavite dobar temelj, primjeren konstrukciji javno-servisnog medijskog sistema, onda je lakše popravljati moguće izbore neodgovarajućih menadžersko-uredničkih kadrova.

Postojeći zakonski temelj je nekvalitetan, a ispostavlja se i da interni akti (Statut Savjeta RTCG) omogućavaju koruptivne prakse prilikom izbora generalnog direktora, tako da će kakav god da bude ishod on biti u startu osjenčen sumnjom i nepovjerenjem, što nijesu dobre pretpostavke za preobrzbu sadašnjeg RTCG u istinski javni medijski servis.

Očito je da postojećoj parlamentarnoj većini, kao i onoj koju je naslijedila, do nezavisnosti RTCG je stalo samo na jeziku.

Novinarki Vijesti  Jeleni Jovanović prijećeno je iz krugova organizovanog kriminala. To je jedan u nizu napada i pritisaka na novinare. Zašto i dalje vlada atmosfera nekažnjivosti i šta treba preduzeti?

Kada se baci pogled preko društvenog reljefa Crne Gore, stiče se utisak da su dugo uživali slabu ili nikakvu zaštitu oni koji su po profesionalnom i ljudskom opredjeljenju bili na braniku javnog interesa, a da su tu zaštitu obilato uživali oni koji su se na različite načine ogrješavali o javni interes. Tako da ispada logično kada se kriminalci bahate, a novinari budu divljač za odstrel.

Trebaće volje i vremena da se takve prilike promijene u korist ovih prvih, pod uslovom da se ovdje koliko-toliko stabilizuje pravni poredak koji će indukovati drugačija ponašanja u društvu. U tom svijetlu vidim i najavu izmjena u krivičnom zakoodavstvu kojima će biti obezbijeđna ozbiljnija zaštita novinara.

Svjetska štampa opet govori o problemu orgnaizovanog  kriminala i njegovim vezama sa moćnicima. Francuski Monde objavio je tekst o vezama kriminalnih klanova sa tajnom policijom i politikom.  I Evropa upozorava da na tim poljima reforme nema pomaka. Ali su nove vlasti optimistične kad je u pitanju ulazak u EU. Jeste li vi?

Obnavljanje priče u evropskim medijima o organizovanom kriminalu i njegovom koaliranju sa strukturama vlasti doživljavam kao neku vrstu opomene, ali i podrške aktuelnoj crnogorskoj vlasti. Opomene novoj vlasti u smislu da proevropska politika podrazumijeva energično kidanje starih saveza sa svijetom kriminala, a staroj da ni ne pomišlja na povratak prije nego se oslobodi grijeha iz nezakonitog braka sa organizovanim kriminalom. Opomena koja se odnosi na staru vlast je, istovremeno, i podrška ovoj novoj.

Nova vlast se predstavlja kao neko ko ima podršku Brisela i na momente to zaista izgleda tako, ali ne zbog kvaliteta nove vlasti koliko zbog nekvaliteta one koju je zamijenila. Ta podrška može sadržati i motivaciona obećanja o skorom prijemu u Evropsku uniju, ali nijesam sklon da dijelim optimizam vlasti, posebno ne kad je politička situacija ovako rovita i kada se sa izvjesnošću ne može znati šta nose sljedeći dani i noći.

U domaćim medijima iste priče: politička kriza i dalje traje. Kako će se, po vama,  razriješiti?

Još uvijek ništa ne sanjam J Šalim se, jer sam nekada, kada sam kao novinar bio uronjeniji u političku stvarnost i informisaniji o onome što se dešava u andergraundu umio da sanjam neke rasplete. Pošto nijesam prorok, a rješanja mi ni u san više ne dolaze, mogu samo da naslućujem buduću političku dinamiku.

Relativno brzo nakon lanjskogodišnje izborne pobjede opozicije vidjelo se da biti protiv Mila Đukanovića i DPS-a je dostatna ideološka platforma za zapošljavanje partijskih kadrova i rodbine po dubini, ali ne i za duboke reformske zahvate koje je očekivalo opoziciono biračko tijelo ili makar jedan njegov dio. Nerealno je očekivati da će se tu sada neko u novoj parlamentarnoj većini naknadno dozvati pameti i prilagoditi reformskoj agendi, kao što je nerealno pretostavljati da ovo stanje ni tamo – ni ovamo može dugo potrajati. Novi izbori bili bi najpošteniji izlaz iz sadašnje krize i oni bi mogli dovesti do novih postizbornih savezništava, koja sada izgledaju nemoguća.

Ono što se ne mijenja su i podjele. Ne samo da su i dalje tu, nego i rastu. Imamo rat rezolucijama, zabranjuju se projekcije koje govore o ratnim zločinima i pogubnoj politici. Kako to da smo i dalje u devedesetim?

Mi iz 90-tih nijesmo ni izlazili, ako se ne računaju politička foliranja. Da je bilo drugačije, imali bismo iskren i radikalan raskid sa ideološkim i političkim paradigmama iz toga doba, a to se nije dogodilo. Igra je ista, karte su skoro pa iste, samo je špil promiješan i to se predstavlja kao kobajagi suštinska promjena.

To što je sada Crna Gora formalno nezavisna, članica NATO saveza i kandidatkinja za prijem u Evropsku uniju čini nas, možda, manje ranjivima spolja, što jeste neka utjeha. Odsustvo nezavisnih institucija koje su garant pravde i pravednosti, društvene kohezije i unutrašnje stabilnosti je ono što sadašnju Crnu Goru čini mnogo sličnijoj onoj iz 90-tih nego nekoj idealno-tipskoj državi o kojoj su sanjali čestiti independisti s kraja Dvadesetog vijeka.

Koliko je živa politika devedesetih?  Sada se govori o srpskom svetu sa zvaničnih političkih adresa Srbije.  I kakve to impalikacije može imati na Crnu Goru?

Živa je u skučenosti političkih vizija, u njegovanju duha netolerancije, u palanačkoj,  samodovoljnosti i strahu od drugog i drugačijeg. Ideja srpskog sveta je dio tog nacionalističkog duha 90-tih, koji u sebi nije imao ničega emancipatorskog ni prema vani ni prema unutra. Imao je, na žalost, dovoljno destruktivnog i samodestruktivnog, a njegovi sadašnji protomajstori su smiješne karikature nacionalnih vođa iz boljih prošlosti.

Pošto ideja srpskog sveta u izdanju sadašnje srbijanske vlasti i njenih satelita u državama iz okruženja, nema ničega emancipatorskog, nego naprotiv, ona, na žalost, u Crnoj Gori indukuje takođe neemancipatorske odbrambene ideje i prakse koje osujećuju napore da ovdje zaživi i očvrsne moderna i demokratska politička zajednica.

Kako vidite rezultate nove vlasti nakon 31. avgusta. Političko zapošljavanje, ne principijelne smjene, insistiranje na identitetskim pitanjima, samo su neke od uobičajenih kritika. Nešto bi dodali?

Nova vlast, na žalost, je pokazala do sada malo toga što nagovještava rađanje nečega kvalitetno novog u praktikovanju javnih politika. Više je bilo onoga što je izgledalo kao prepakivanje starih sranja u nove pelene. Kratkoća vremena i zatečeno stanje mogu biti izgovor za odsustvo brzih rezultata, ali ne i za odsustvo argumentovanih i inspirativnih najava tih rezultata.