Kako se ljeto bliži kraju, tako se, mnogo prije nego se očekivalo, počeo opet širiti korona virus ili nekakav njegov novi, delta soj. Virus koji je o jadu zabavio čovječanstvo poslednjih godinu i po je sličan mobilnim telefonskim aparatima. Taman se naviknemo na jednu vrstu, a onda izađe nova, sa mnogo više mogućnosti i novim funkcijama kojima se moramo prilagoditi, iako nas još boli glava od prilagođavanja na prethodni izum.

Od kraja jula iz dana u dan broj oboljelih raste, alaramantno – rekao bih, ali valjda zbog turističke sezone ne preduzimaju se bilo kakve ozbiljnije mjere. Shvatam, jer od nečeg se mora živjeti, a turizam je kod nas praktično jedina privredna grana. Ipak se plašim da ćemo već sredinom avgusta doći u situaciju da epidemija bude potpuno van kontrole, a čeka nas početak školske godine, zatim jesen, u kojoj će, kako je krenulo, doći do opšteg kolapsa – ali i bunta: i u svijetu, i kod nas. Čini mi se da će – a volio bih da griješim – ova jesen po pitanju virusa i oboljevanja biti haotična, uprkos vakcinama.

U Crnoj Gori i vakcinacija je postala predmet podjela i konfrotacija, pored svih već postojećih. Vakcinisani prozivaju one koji neće da se vakcionišu za zaostalost, neznanje i vjerovanje u teorije zavjere, dok oni koji ne žele da se vakcinišu imaju svoju argumentaciju – često logičnu, prozivajući na sličan način vakcinisane. Medijski, propagandni i diskriminitatorski pritisak na nevakcinisane je takav da, jednostavno, izaziva opravdan bunt i revolt kod tog dijela građana, još više ih uvjeravajući da su u pravu. Stidljivo tj.probno, rekao bih, uvode se razne zabrane i ograničenja za nevakcinisane, kojim se sve više krše osnovna ljudska prava.

Zbog opasnosti koju uistinu nosi ovaj virus, mnogi od onih kojima je zadatak  da se tome suprostave žmure na kršenje tih prava. Za sve više zanimanja potvrda o vakciniciji postaje nezakonski standard, na sve više javnih mjesta i priredbi „bar kod“ o vakcinaciji je glavna ulaznica. Sve se radi na neko moranje ili čak omalovažavanje onih koji ne žele da se vakcinišu, a to je, bar kod našeg naroda, najgori pristup, koji produbljuje otpor kod nevakcinisanog dijela stanovništva.

Mislim da je strategija „obavezne“ vakcinacije potpuno pogrešna, kako u svijetu tako i kod nas. Sve da je vakcina krajnje ispitana – a nije, da daje zadivljujuće rezultate u sprečavanju bolesti i širenju zaraze – a očigledno je da ne daje – punoljetnim osobama se mora dozvoliti da sami, bez pritisaka i sankcija odluče da li će primiti vakcinu ili ne. Isto kao što žene, na primjer, same donose odluku o abortusu.

Juče sam se, poslije dužeg razmišljanja i vaganja, vakcinisao. Uopšte ne znam da li sam postupio pravilno ili ne. Presudile su nijanse, kao što je uvjerenje (možda neispravno) da su simptomi bolesti uglavnom mnogo lakši kod vakcinisanih, što sam procijenio (možda je i to loša procjena) da će ova jesen biti alarmantna, i prije svega zbog podatka koji sam čuo prije par dana kako je broj vakcinisanih doktora kod nas oko 1200, a nevakcinisanih oko 500. Dok god je njihov broj bio ispod polovine – a tako je bilo do skoro – nije mi padalo na pamet da se vakcinišem prije njih. Jer, ako oni čija je to struka izbjegavaju vakcinaciju, onda tu nešto definitivno nije u redu – rezonovao sam.

Sa potvrdom koju sam dobio da sam vakcinisan neću i ne želim koristiti nijedno pravo koje se ograničava onima koji su nevakcinisani. Uz to, podržaću svaki njihov bunt ili protest protiv bilo koje vrste diskriminacije ili zabrana u odnosu na nas koji smo  vakcinisani. To smatram svojom dužnošću i obavezom.