Vrelina

Objavljeno: 09.07.2021, 17:25h

Piše: Omer ŠARKIĆ

Već petnaestak dana vladaju tropske vrućine, zemlja prosto gori. Polako se svi navikavamo na, ipak,  nenormalno vrijeme.

Mjesecima već gori na političkoj sceni Crne Gore, iako je prošla vlast pala „da bi osvježilo“. U politici kod nas davno smo se navikli na nenormalno, da jednu nenormalnost smjenjuje druga. Ipak, ovoliko nenormalnosti je previše, prelazi u apsurd, a do jeseni, makar, osvježenja neće biti.

Jedina smo zemlja u svijetu čija Vlada nema podršku najvećeg saveza partija u vladajućoj koalicija, a ona uprkos tome opstaje. Svakog dana, nekad i više puta dnevno, DF je ruši – saopštenjima. Navikli smo se na njih kao na metereološku prognozu koja kaže da će naredni dan biti ponovo 40 stepeni. I ne uzbuđujemo se više na te i takve najave. Ali ni na neke druge, manje vidljive i opasne.

Po formiranju Vlade, premijer Krivokapić je oko sebe okupio uglavnom kleronacionaliste, Crkva je postala alfa i omega državne politike Crne Gore, četnički pokret je na velika vrata rehabilitovan, manjine su skroz isključenje iz političkog života. Njihova zastupljenost je bila i ostala na nivou statističke greške, a premijer, dobar dio ministara, savjetnici, državni sekretari, potparoli i ostali namještenici u Vladi su bile osobe uglavnom prepoznate po ekstremizmu i vjerskom fundamentalizmu.

U situaciji kada je dobar dio nevladinog sektora postao vladin, a najuticajniji komercijalni mediji propagandni bilteni nove vlasti, umjesto njeni kontrolori, sukob između DF-a i premijera Krivokapića – njihovog nosioca liste, prešao je u otvoreni rat. Što rat duže traje, to je on prljaviji – svaki dugotrajni rat je takav, a ono malo kritičkog mišljenja nestaje ili se gubi. U naviku nam je prešlo da pažljivije slušamo stav Crkve oko nekog političkog pitanja nego stav premijera i Vlade, jer svi znamo da je politički stav Crkve – nekad mitropolita Amfilohija, sada Joanikija – ono što će vladajuća većina bez pogovora sprovesti u djelo i čemu će se povinovati. Osim ako se tom stavu direktno ili indirektno ne suprostavi patrijarh Portfirije. Prvog bespogovorno slušaju premijer i Demokrate, uz prećutnu saglasnost URA-e, dok za političke poruke partrijaha naloge daje  Vučić a DF je izvođač radova. Totalna marganilizacija manjina i teokratizacija države više nije ni sporedna tema, već koji Srbi će preuzeti primat u vlasti: Srbi „patriote“ koje protežira DF ili Srbi „izdajnici“ koji su uz premijera Krivokapića. Javnost, čak i onaj prema Vladi kritični dio koji je sebe predstavljao kao građanski, postao je Pretorijanska garda premijera i partija koje mu daju podršku. Između tri zla odlučili su se za najmanje. Prvo zlo je bivša vlast, drugo DF, a treće aktuelna Vlada. Samo što je oni više ne vide kao manje zlo, već kao dobru alternativu!

Krivokapić je od skora shvatio da su mu dio sradanika, koje je sam birao, postali balast zbog svog ekstremizma, pa ih je počeo odstranjivati. Smjenio je „eksperta“ Leposavića i generalnog sekretara Milonjića. Isti slučaj je sa ministarkom Bratić, koja ja za saradnike birala osobe poput sebe, te je i ona smijenila savjetnika Vukovića i portparolku Gojković – Vukićević, čiji je suprug, takođe, od savjetnika Krivokapića postao njegov oštar kritičar. Koliki je ekspert Leposavić, uprkos svim međunarodnim diplomama koje ima, najbolje pokazuje njegova svojevremena izjava da za usvajanje novog Zakona o slobodi vjeroispovjesti nije bila potrebna javna rasprava jer su to bile litije! Tom izjavom (da ne navodim druge), Leposavić je poništio sve svoje diplome iz oblasti prava – koliko god one bile „jake“ i međunarodno priznate.

Ovim smjenama, kao i usvajenjem Rezolucije o Srebrenici, Krivokapić i nova vlast su „kupili“ dio javnosti o kojoj pišem, postavši za njih prihvatljiv i poželjan partner. Zaboravljaju, valjda, da je Rezolucija o genocidu u Srebrenici –  iako se ona zloupotrebljava u političke svrhe – jedan sasvim normalan, civilizacijski čin, a ne nikakav istorijski iskorak. Kao i da se ekstremisti, bilo koji, ne postavljaju na državne funkcije.

Demokratskom frontu su ove smjene i Rezolucija postale jedan od glavnih dokaza da su Krivokapić i Srbi okupljeni oko njega izdajnici, a dobrom dijelu NVO sektora motiv da postanu u stvari vladin sektor – dio Vlade ili partija koje sa pozicija vlasti podržavaju politiku koju vodi Krivokapić i njegova Vlada. Uz ovakve, na jednoj strani nekritičke medije, na drugoj ostrašćene, bez nekog povjerenja u javnosti, Krivokapićevu Vladu nema ko da kontroliše i upozorava na greške, osim DF-a, a njegova kritika je sve samo ne principijelna i suštinska.

U toj situaciji postoje tri izbora, manje ili više profitabilna: biti uz bivšu vlast, DF ili uz Krivokapića i partije koje ga podržavaju. Ostati mimo navedene ponude a biti čujan skoro je postalo nemoguće. A oni, iz te manjine, čiji glas, ako ipak nekako dopre u javnost, budu proglašeni za trostruke izdajnike. Kako od sve te tri grupacije, tako od medija koje ih podržavaju ili koje kontrolišu.

Crnoj Gori je potreban baš taj, četvrti put, kojeg bi činili ti „izdajnici“.

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply