Skoro tri decenije. Toliko je prošlo od dana kada su izbjeglice iz Bosne i Hercegovine (BiH) deportovane natrag u zemlju iz koje su, spašavajući živote, pobjegli.

Umjesto da bude utočište, Crna Gora je tog maja 1992. godine za najmanje 66 civila, dominantno Muslimana, ali i Srba, postala čistilište, iz kojeg su poslati u pakao.

Na današnji dan prije 29 godina iz policijske stanice u Herceg Novom deportovani su i, pod izgovorom razmjene zarobljenika, predati vojsci Republike Srpske. Većina se svojim porodicama nikada nije vratila, neki čak ni u sanduku. Preživjelo je samo dvanaestoro.

Za najveći zločin u novijoj crnogorskoj istoriji ni nakon gotovo tri decenije niko nije odgovarao.

Devetorica optuženih bivših službenika crnogorske policije, Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) i Državne bezbijednosti presudom Višeg suda u Podgorici, koju je Apelacioni sud potvrdio 2013. godine, oslobođeni su optužbe za zločin protiv civilnog stanovništva. Opravdanje je, naime, da nisu imali status pripadnika strane u sukobu u BiH.

Da odgovornost za ovaj zločin želi da se potisne, pored činjenice da kažnjenih nema, svjedoči i dugogodišnje ignorisanje raznih inicijativa da se makar datumom deportacije zvanično podsjeti na čin koji je neizbrisiva sramota na obrazu Crn Gore.

Praksa ignorisanja, izgleda, nastavlja se i pod novom vlašću.

Građanski aktivista i bloger Omer Šarkić još 19. aprila uputio je predsjedniku Skupštine Aleksi Bečiću Inicijativu da se 27. maj proglasi Danom sjećanja na deportaciju BiH izbjeglica.

“Predsjednik Skupštine kome je upućena Inicijativa mi nije čak ni odgovorio na nju, a koliko sam obaviješten, i druge partije, kako pozicije, tako opozicije odlučile su se na šutnju. Istina, moja Inicijativa je poslata samo predsjedniku Skupštine, ali računam da je on o njoj obavijestio sve poslalničke klubove i konsultovao se sa njima”, kazao je Šarkić.

Da su se partije po ovom pitanju opredijelile za šutnju potvrđuje i činjenica da su na pitanja našeg portala povodom ove teme odgovorili samo iz dva poslanička kluba.

Šef poslaničkog kluba Socijalističke narodne partije (SNP) Dragan Ivanović je kazao da sa Inicijativom nije upoznat te da će Klub poslanika ove partije po tom pitanju zauzeti stav kada dobiju potrebna obavještenja.

Iz Kluba poslanika Socijaldemokrata (SD) kazali su da su informisani o ovom predlogu.

„Ukoliko Inicijativa bude na dnevnom redu u Skupštini, svakako da će je naš Klub podržati“, kazao je za PCNEN predsjednik SD Ivan Brajović.

O Inicijativi su obaviješteni i predstavnici Uprave policije i MUP-a, koji su to potvrdili na memorijalnom okupljanju održanom 25. maja u Herceg Novom.

„Upoznati smo sa inicijativama o proglašenju Dana sjećanja na žrtve zločina deportacije izbjeglica i podizanja spomen obilježja, kao i inicijativom da se crnogorska policija izvini. Sama činjenica da smo danas ovdje, prvi put, dakle, kao predstavnici MUP-a, je na neki način naše izvinjenje, i voljeli bismo da to tako i doživite“, rekla je tom prilikom Jelena Ćorluka, savjetnica iz MUP.

MUK KOJI TRAJE

Da se 27. maj proglasi Danom sjećanja na žrtve deportacije, osim Šarkića, inicirali su i predstavnici nevladinog sektora.

Još prije skoro deceniju, Centar za građansko obrazovanje (CGO), Akcija za ljudska prava (HRA), Centar za žensko i mirovno obrazovanje (ANIMA) i tadašnji predsjednik Savjeta za građansku kontrolu rada policije, Aleksandar Saša Zeković su uputili inicijativu tadašnjem predsjedniku Skupštine Ranku Krivokapiću i svim šefovima poslaničkih klubova da se proglasi Dan sjećanja na žrtve zločina deportacije izbjeglica 1992. godine.

Osim toga, upućena je i inicijativa da se podigne spomen obilježje žrtvama deportacije 1992. godine ispred objekta Uprave policije u Herceg Novom, što je bila i želja porodica deportovanih žrtava.

Tadašnji čelnici Vlade – predsjednik Igor Lukšić, ministar unutrašnjih poslova Ivan Brajović, ministar kulture Branislav Mićunović, kao i predsjednik opštine Herceg Novi u to vrijeme, Dejan Mandić, nisu imali sluha za ovu inicijativu.

I inicijativa da crnogorska policija uputi izvinjenje zbog nezakonitog postupanja prilikom hapšenja i  izručivanja izbjeglica njima neprijateljskoj strani u BiH, upućena tadašnjem ministru unutrašnjih poslova, naišla je na šutnju.

Tamara Milaš

„Konkretno, prije gotovo deceniju te inicijative su više puta ponavljane, ali nijedna do danas nije prihvaćena. Ostaje da vidimo i kakav će biti odnos nove većine na nacionalnom nivou“, kazala je za PCNEN koordinatorka programa Ljudska prava u Crnoj Gori pri nevladinoj organizaciji Centar za građansko obrazovanje (CGO) Tamara Milaš.

Ona je podsjetila i na to da, nakon otvaranja Spomen parka žrtvama 90-ih u Podgorici 2011. godine i dodjeljivanja imena Srđana Aleksića jednom bulevaru u Podgorici, nije bilo drugih državnih inicijativa u cilju razvijanja kulture sjećanja povodom ratova na prostoru bivše Jugoslavije.

„Izostanak državne inicijative za suočavanje sa prošlošću, čak i na nivou komemoracija i podizanja spomen obilježja, prati i trend ignorisanja uzroka i poslijedica ratova 90-ih na mnogim nivoima državnih aktivnosti, a to je posebno vidljivo u formalnom obrazovnom sistemu i ostavlja vrlo negativne posljedice“, istakla je Milaš.

Ona je ukazala i na to da je kultura sjećanja izuzetno važan mehanizam za efikasan proces suočavanja sa prošlošću i uspostavljanje trajnog mira, te da neadekvatno suočavanje sa prošlošću predstavlja ozbiljnu opasnost za stabilnost društva i regiona, pogotovo u dijelu nekažnjivosti ratnih zločina i neutvrđivanja cjelovitih činjenica o njima, na šta je, kako je istakla, CGO mnogo puta ukazivao samostalno ili kao referentna organizacija Koalicije za REKOM u Crnoj Gori.

„Zato njegovanje kulture sjećanja, kroz podizanje spomenika i proglašenje dana sjećanja, čuva uspomenu na žrtve i može biti trajno upozorenje novim generacijama da su dužni da odbiju izvršavanje naređenja koje za posljedicu ima ratni zločin ili drugo kršenje ljudskih prava“, kazala je sagovornica iz ove NVO.

Milaš je podsjetila i na to da ovaj ratni zločin nije kažnjen u skladu s međunarodnim i domaćim pravom, što ne doprinosi uspostavljanju funkcionalne vladavine prava.

„Prvostepeni krivični sud je i po drugi put presudio da taj slučaj uopšte nije ratni zločin za koji okrivljeni ili i drugi mogu da odgovaraju. Nalogodavci i oni koji su zločin mogli da spriječe nikada nijesu procesuirani, iako je tadašnji predsjednik države Momir Bulatović na sudu priznao da je slučaj bio ‘državna greška’. To potvrđuje i činjenica da je Vlada Crne Gore pristala da porodicama žrtava isplati obeštećenje, ali je praktično spriječeno da se utvrdi pojedinačna krivična, a i da se izgradi spomenik i uspostavi dan sjećanja na žrtve tog zločina“.

Naša sagovornica je dodala da će CGO nastaviti sa obilježavanjem Dana sjećanja na žrtve deportacije.

„Tom prilikom ističemo obavezu svih u društvu da zajedno jačamo one ideje koje su usmjerene protiv mržnje koja je dovela do ovog zločina. Obilježavanjem zločina spriječavamo zaborav i prateće procese relativizacije i negiranja, ali i napominjemo da bez kažnjavanja zločina i suočavanja s prošlošću nema sadržajne unutrašnje demokratizacije i napretka Crne Gore ka članstvu u Evropske unije“, naglasila je Milaš.

INICIJATIVA POLITIČKI NEPROFITABILNA ZA NOVU VEĆINU

Omer Šarkić je istakao da je bezbroj razloga zbog kojih je važno da se 27. maj proglasi Danom sjećanja na žrtve zločina deportacije.

“Zbog porodica deportovanih koji još traže grobove svojih najbližih i pravdu. Zbog nas samih, da pošaljemo poruku kako se stidimo zločinaca koji su u naše ime napravili takav zločin i da se on više nikada i nikom ne ponovi. Da nova vlast pokaže na djelu da nije kao prethodna, koja je svih 29 godina

Omer Šarkić

pokušavala da zločin zataška – jer je odgovorna za njega. Zbog pomirenja, jer ovo je bio zločin ne samo nad izbjeglim Bošnjacima, već i Srbima, koji su takođe deportovani i, potom, protiv svoje volje uključeni u ratne sukobe. Najzad, kao još jedan neoborivi dokaz zarobljenosti sudstva i tužilaštva za vrijeme vladavine prethodne vlasti, koji za 29 godina nijesu osudile nikog za ovaj najteži ratni zločin u novijoj istoriji Crne Gore, kao ni za ostale koji su počinjeni devedestih godina”, istakao je Šarkić.

Na pitanje da li očekuje da će se, s obzirom na to da je Inicijativa podržana i od strane nevladinih organizacija, nešto pokrenuti po ovom pitanju, Šarkić odgovara: “Nažalost, mislim da neće, iako mi je drago što su u javnosti prepoznate nevladine organizacije takođe izašle sa istom inicijativom, dodatno povećavajući pritisak da se ona prihvati”.

Po njegovom mišljenju, nova parlamentarna većina kalkuliše kako bi Inicijativa bila prihvaćena kod njenih birača, procijenivši kako joj to ne bi bilo politički profitabilno, te će, vjerovatno, pribjeći metodama bivše vlasti, da neugodna pitanja stavlja pod tepih braneći se “ćutanjem administracije”.

On je čitaocima PCNEN-a sugerisao da zamisle sledeću situaciju:

“Prije 29 godina je država Crna Gora uhapsila građane BiH izbjegle od rata u Crnu Goru i deportovala ih Vladi u Sarajevu (tada jedino priznatoj). Deportovane Srbe policija Alije Izetbegovića je jednim dijelom odmah likvidirala, drugi dio smjestila u logore da bi, potom, većinu njih takođe likvidirala. Deportovane Bošnjake je mobilisala protiv njihove volje da se bore na strani armije BiH, a neki od njih su vjerovatno poginuli u borbama. Niko iz države Crne Gore nije odgovarao za takav zločin.

Da li bi u tom slučaju Skupština odbila Inicijativu da se tako težak ratni zločin obilježi Danom sjećanja ili bi je pozdravila kao neophodnu i dobrodošlu?Kako bi građani reagovali kada bi čuli da je takva inicijativa odbijena – šutnjom?”, zaključio je Šarkić.

Miljana DAŠIĆ