Kako i koliko brinemo o ‘divljoj’ Crnoj Gori?

Objavljeno: 16.05.2021, 11:53h

Da je sreće, ekološka država Crna Gora bi znala gdje jos raste svaka biljka, leti svaka ptica, skakuće svaka srna, divokoza…

Ubijanje srndaća u Nacionalnom parku ‘Durmitor’ i medvjedice u blizini Berana su bili samo istaknuti primjeri lošeg odnosa crnogorskog društva i države prema divljim životinjima sa kojima ljudi dijele zajednički prostor.

Divljač i njihova staništa uglavnom uznemiravaju ljudi, ne samo lovljenjem nego i neprilagođenim djelovanjem. Da bi prilagođeno djelovali, potrebna je revidirana lista zaštićenih životinjskih vrsta i Informacioni sistem za biodiverzitet kojeg Agencija za zaštitu životne sredine još nije razvila da bi imao stvarne efekte očuvanja prirodnih staništa divljih životinja.

Predstavnik Organizacije KOD Vuk Iković kaže da su osnova brige o divljim životinjama znanje i informacije o njihovim staništa. To je Informacioni sistem za biodiverzitet. Zahavljujući ovom sistemu sve što se radi i gradi na bilo kojem području u državi trebalo bi da se uskladi zahtjevima prirode, staništima divljih životinja.

 

Glava srndaća ubijenog u NP Durmitor

INFORMACIONI SISTEM U POČETNIM FAZAMA

Agencija za zaštitu životne sredine ima informacioni sistem za biodiverzitet u početnim fazama, dok zemlje regiona imaju mnogo razvijeniji.

„To je osnovna stvar kada se radi projektovanje i planiranje. Protok vrsta nije ništa manje bitan nego protok pitke vode i protok električne energije. Ako imate stabilan biljni pokrivač onda imate i ujednačen protok vode koji u krajnjem garantuje veći broj kilovata. Bilo kojom gradnjom treba da dobijemo novu, dodatnu vrijednost. Ako gradnjom gubimo pejzažne vrijednosti, pitku vodu ili zaštićene vrste onda smo na gubitku resursa na kojemu zasnivamo samo trenutnu dobit, a dugoročni gubitak. Zato Agencija treba što prije uspostaviti informacini sistem za biodiverzitet“, kaže Iković.

On dodaje da, po pravilu, svaki projekat kad se radi, treba da konsultuje standarde životne sredine, tako se tehnička rješenja prilagođavaju ekološkim standardima.

Primjeri država koje imaju ovakve sisteme pokazuju visoke troškove za razvoj i održavanje istih.

Iz Agencije za zaštitu životne sredine potvruđuju da nemaju detaljne prikaze stanja divljih životinja kao što bi trebalo biti zbog visokih troškova, već samo za lovne vrste.

„Unutar modula Biodiverzitet, prikazani su indikatori koji daju određene podatke o divljim vrstama poput B01 DIVERZITET VRSTA, gdje su prikazani podaci na osnovu Nacionalne strategije biodiverziteta sa Akcionim planom 2010-2015, vezano za diverzitet vrsta i  B04 – BROJNOST I DINAMIKA POPULACIJA DIVLJAČI U LOVIŠTIMA,  gdje je navedeno brojno stanje divljači i odstrijeljena divljač u lovištima po godinama – na osnovu  izvještaja Katastara lovišta – koje lovačke organizacije dostavljaju Agenciji za zaštitu životne sredine, shodno članu 32 Zakona o divljači i lovstvu“, navodi se u odgovoru Agencije.

Iković kao dodatan problem vidi to što lista zaštićenih biljnih i životinjskih vrsta nije primjenjiva, a sve vrste koje su na njoj ne mogu uživati status zaštite. Objašnjava da je je neprimjenjivo jer predstvalja samo spisak zaštićenih vrsta, a ne način i stepen zaštite  i eksploatacije određenih vrsta.

On ističe da bi ovo bilo primjenjivo potrebno je uraditi i crvene liste biljaka, životinja i gljiva.

„To podrazumijeva uvođenje novih zaštićenih vrsta kao i isključivanje nekih postojećih. Potreban nam je realan presjek stanja, na osnovu kojeg bi se ovaj spisak sastavio. Na primjer, neke ugrožene lovne vrste ptica poput jarebice kamenjarke ili zmije otrovnice poput šargana čije su brojnosti u padu treba da budu zaštićene“, kaže Iković.

Naglašava da bi trebalo sakupiti i digitalizovati sve potrebne podatke o zaštićenim vrstama, definisati mjere zaštite, način postupanja sa povrijeđenim zaštićenim vrstama, donijeti akcione planove upravljanja za pojedine zaštićene – kišobran vrste.

“Ozvaničiti model nadoknade štete u slučaju gubitka ili smanjenja populacije zaštićene vrste. Da bi sve ovo imalo smisla država treba da oformi između ostalog i Centra za oporavak divljih životinja”, ističe Iković.

Iz Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede su saopštili za PCNEN da će listu zaštićene divljači revidirati nakon zakonskih izmjena koje su u skupštinskoj proceduri.

„Kada su u pitanju životinjske vrste koje se u smislu Zakona o divljači i lovstvu smatraju za divljač, Crna Gora će nakon donošenje izmjena i dopuna pomenutog zakona, koji se trenutno nalazi u skupštinskoj proceduri, biti u obavezi da u narednom periodu razmotri budući pristup zaštite pojedinih vrsta, koje su navedene u pojedinim dodacima potvrđenih međunarodnih ugovora“, navodi se u odgovoru.

Krčenje šume u NP Durmitor

SJEČA ŠUMA I DIVLJE ŽIVOTINJE

Iković navodi da se kroz primjer sječe šuma najbolje vidi koliko je neophodan informacioni sistem i realne liste zaštićenih biljnih i životinjskih vrsta. Prilikom sječe se razmatraju potrebe koncesionara, umjesto da se prvo postupi po zahtjevima životinja i biljka od kojih zavisi  čovjek. Uklanjanje dijela ekosistema narušava osnovne uslove za jednog medvjeda, risa ili tetrijeba.

„Znamo da medvjed ili ris zahtijevaju povezanost šumskih staništa – kompaktne prostrane šume, kojih je sve manje zbog sumanute sječe. Iz tog razloga oni izbjegavaju taj prostor ili će trajno da napuste to staniše. U mnogim šumamam su bile populacije surog orla, sve dok nije krenula eksploatacija i buka koja je išla preko 80 decibela. To je pored ostalog uzrokovalo da taj prostor nije više njegov dom, osim rijetko kada je u preletu kada traži plijen“, kaže Iković.

Dodao je da je zadatak Uprave za šume je da crnogorske šume budu zdrave i produktivne.

“Međutim iako je ova institucija odgovorna za šumske požare, samo 2017. godine u Crnoj Gori je opožareno duplo više šuma nego tokom trideset godina prošlog vijeka (od 1955. do 1985. godine). Logično je da parkovi prirode imaju najveću korist od sječe njihve šume. Ipak u Crnoj Gori najveću korist od šuma ima koncesionar koji iza sebe ostavlja promećene klimatske uslove kao i odnose između biljaka i životinja. Posljedice su vidne i kroz lokalne puteve koji su oštećeni tokom izvlačenja drvne mase i takvi bivaju ostavljeni mještanima”, kaže Iković.

Iz Uprave za šume kažu za PCNEN da se šume u državnoj svojini daju na korišćenje u skladu sa Programima gazdovanja šumama, koji se donose na period od 10 godina za određenu gazdinsku jedinicu i, kako tvrde, u skladu sa planovima gazdovanja šumama, koji se donose na godišnjem nivou. Dodaju, da smjernice i uslove zaštite prirode obezbjeđuje Agencija za zaštitu prirode i  životne sredine koje se izrađuju na osnovu Rješenja o stavljanju pod zaštitu pojedinih biljnih i životinjskih vrsta, objavljene u krajem 2006. godine.

„Svakako da Uprava za šume prilikom izrade tih ključnih dokumenata uzima u obzir staništa divljih životinja. Naime, svi Programi gazdovanja šumama, koji se izrađuju za područja Gazdinskih  jedinica, sadrže poglavlje ‘Usklađenost Programa sa smjernicama i uslovima zaštite prirode’“, navode u odgovoru Uprave za šume.

Oni naglašavju da na osnovu dostavljenih smjernica ili uslova, Uprava za šume prilagođava mjere gazdovanja šumama. Kao primjer navode zaštitu područja u Gazdinskoj jedinici “Planina pivska” koja su predviđena za očuvanje staništa tetrijeba.

„Na planini Garač (opština Danilovgrad) je po podacim od prije 30 i više godina živio tetrijeb, danas rijetka i ugrožena vrsta, ali je danas nema, jer poslednjih 30 godina Garač gori skoro svake godine, pri tome ni jedan funkcioner ne preuzima odgovornost za ovakve slučajeve za koje ga plaćaju građani.“, kaže Iković.

Iz Uprave za šume nijesu odgovorili na pitanje, šta rade nakon požara u šumama, ako se utvrdi da je to područje bilo stanište divljih životinja, ali su saopštili da postoje strategije zaštite šuma od požara.

Iković navodi da je problem i to što ne postoji adekvatan presjek stanja divljih životinja, a još veći to što ne postoje zvaničani podaci koliko i na koji način se lovi i izvozi divljih vrsta, nego samo koliko se izda dozvola za lov.

NIKO NE KONTROLIŠE ZMIJOLOVCE

Za primjer uzima izdavanje dozvola za izlov poskoka beogradskom Institutu za virusologiju, vakcine i serume „Torlak“, pri čemu nije kontrolisano da li je stvarno toliko zmija ulovljeno i na koji je način to rađeno.

„Agencija za zaštitu životne sredine, niti nadležna inspekcija nije utvrdila koliko je poskoka sakupljeno, gdje su sakupljeni i koliko ih je izvezeno. Agencija je, recimo, navela da se poskoci sakupljaju sa više područja u Crnoj Gori. A šta ako su svih dozvoljenih 200 primjeraka sakupljeni sa jednog područja? Dozvolom za sakupljanje se trebao definisati broj ulovljenih jedinki po jednom lokalitetu, starost/uzrast jedinki i dozvljeni broj sakupljenih mužjaka i ženki i na taj način obezbijediti opstanak populacija poskoka. Na ovaj način bi se ispoštovala i Bernska konvencija po kojoj je poskok strogo zaštićena vrsta (vrsta od značaja za lokalnu zajednicu)”, naglasio je Iković.

Dodao je da najveći broj uhvaćenih jedniki poskoka iz Crne Gore su mužjaci što nije normalno i to ukazuje da se poskoci ne sakupljanju u optimalno doba godine.

“U cilju obezbjeđivanja održivosti populacije, sakupljene jedinke poskoka nakon cijeđenja otrova u institutu treba da se vrate u svoje prirodno stanište, međutim to nije slučaj što potvrđuje i izdato odobrenje od strane Agencije Torlaku. Nije dobro kada se brojnost predatora, poput zmija naglo smanji, tada brzo poraste broj drugih vrsta kojima se hrane zmije poput pacova i krtica“, kazao je Iković i dodao da niko to nije na licu mjesta provjeravao.

„’Torlak’ često angažuje lokalce koji nijesu obučeni da hvataju zmija i oni prilikom hvatanja mogu da povrijede jednjak i ona se u teškom stanju doprema do Instituta gdje se izmuza njen otrov. Ona je toliko iscrpljena da je izgubila dio otrova i onda postaje beskorisna, znači ona je uzalud uhvaćena. Izgubljena je jedinka koja je imala funkciju i tada se stvara disbalans u prirodi, a sa druge strane nije upotrijebljena za proizvodnju ljekova u tom Institutu. Podsjetimo se da se njihov značaj otrovnica za čovjeka ogleda u smanjenju prenosioca bolesti (glodara, insekata…), smanjenju štetočina u poljoprivredi, proizvodnji ljekova za suzbijanje tumora, regulisanje šećerne bolesti, krvnog pritiska i u kozmetičke svrhe“, ističe Iković.

On dodatni problem vidi što se na granici ne kontrolišu koliko se divaljči izvozi i to što graničari nijesu obučeni da prepoznaju zaštićene divlje vrste.

Iz Agencije za životnu sredinu  kažu da broj jedinki životinja koje je moguće sakupljati shodno dozvoli provjerava Ekološka inspekcija na terenu i Carinska služba na graničnim prelazima. Iz Agencije su dodali da broj sakupljenih jedinki može biti manji od maksimalnog broja koji je naveden u dozvoli, ali ne i veći .

Iz EPA dodaju da je od 2015. do 2020. izdato deset dozvola za sakupljanje divljih vrsta životinja, a te se dozvole odnose na sakupljanje kopnenih puževa u komercijalne svrhe i zmija u svrhu proizvodnje seruma protiv zmijskog otrova.

Iz Uprave prihoda i carina su saopštili da je od 2016. do 2021.godina evidentirano devet slučajeva pokušaja ilegalnog prenošenja divljih životinja preko granice.

Iako se Zakonom o zaštiti priroda obavezala 2016. godine, Crna Gora još uvijek nema banku gena čije bi informacije bile značajne za povratak divljih životinja otrgnute iz prirodnog staništa. Crna Gora bi se ovim uvezala sa državama regiona i Evropske unije, te bi prilikom pronalska prokrijumačarane vrste vraćale ondje gdje pripadaju.

Iković navodi da ne moramo uvijek čekati institucije da urade prvi korak za oporavak biljaka i životinja.

“Svako može usaditi domaće vrste cvijeća i voća. Tako će pčele imati više hrane, a kada je više pčela više je voća i povrća. Krećimo se više biciklom i pješke i napravimo svoje male bašte ne koristeći gorivo. Tako će vazduh i kiša biti čistiji. Koristimo cegere umjesto plastičnih kesa i kupujmo hranu kod malih domaćih proizvđača. Zasadimo hrast, kesten, javor…, tako ćemo graditi ljepši i bogatiji prostor. Učimo o životu biljaka i životinja, tako možemo shvati i svoju prirodu i nadograditi svoj rad”, ističe on.

Dodao je da tržište nam nameće utakmicu “obogati se ili umri”.

“U toj trci izgrađen je klasni odnos koji forsira ideju dominacije čovjeka nad čovjekom ali i nad drugim vrstama. Udaljavanje od ekološkog problema povećava ekološku krizu. Zato rješavanje ekonomske vodi rješavanju ekološke krize i obratno, odnosno promjena sistema vrijednosti vodi ozdravljenju čovjeka i prirode. Kao vrsta smo opstali pomažući jedni drugima. Ako većina nas se ne solidariše oko toga da smo u problemu i da ga treba rješavati, nestaćemo kao zajednica”, zaključuje Iković.

Alisa HAJDARPAŠIĆ

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply