Etno-bandama i prevarantima koji se lažno  predstavljaju kao političke stranke mora se kazati NE

Objavljeno: 23.03.2021, 20:34h

Za PCNEN govori dr Esad Bajtal, angažovani intelektualac iz Sarajeva, u čijoj biografiji stoji da je sociolog, psiholog, filozof i politički analitičar. Bajtal važi za nekoga ko je nesposoban da bude podoban i da ne pripada nacionalnim i vjerskim korpusima.

Uvaženi profesore Bajtal, skupo ste platili Vašu slobodu misli. Šta Vas je rukovodilo da svjesno izaberete marginalizaciju od strane „političkih elita“ kako biste sačuvali čovjeka i struku? 

Nema tu puno svjesnog izbora. Čovjek je ono što jeste i ne može biti ništa drugo. Dakle, slijediti zov vlastitog bića, zov savjesti, onaj Sokratov daimonion, koji nas vodi i nepogrešivo opominje da li je nešto ispravno ili ne. Odaziv tom zovu naš je jedini ljudski zadatak. Odnosno, i u jednoj skraćenoj verbalnoj izvedbi tog imperativa, u svakom momentu i pri svakom životnom izazovu, moraš „biti čovjek da bi drugi bili ljudi“. Oko tog principa nema cjenkanja. To nije hoću ili neću. Nije stvar volje, nego stvar karaktera, onog pečata po kojemu si ljudski prepoznatljiv. Nešto možeš ili ne možeš. Ukratko, ono si što si i ništa drugo ne možeš biti. Što se struke tiče, davno naučih da „baviti se filozofijom nije plodno, ali je – časno“.

Nedavno ste, u jednom TV intervjuu, uporedili tjelesnu i intelektualnu prostituciji? U čemu je razlika, ako je ima?

 Izuzev nominalne, druge razlike nema. Prodaješ se ili ne. Tijelo ili dušu, sasvim svejedno i nebitno. Za podsjećanje, prostitucija je potkupljivost, podmitljivost, beznačelnost, bezprincipijelnost. Sve osim ljubavi (prostitucija, npr.), u domenu erotskog je potkupljiva roba na prodaju. Analogno tome, sve što nije principijelnost, ili je potkupljivo u svojoj podmitljivosti, u domenu intelektualnog, također je samo puka roba. Dakle „kurvaluk“.

U tom smislu, intelektualna prostitucija, kao sluganstvo i sračunato služenje nekome, je robovanje. Odnosno, i čisto jezički gledano, pojmovi rob i roba dolaze iz istog korijena. I roba i robu možete kupiti ili prodati. I robu i robi pripada potrošnost i privremenost. I osim svoje upotrebne nemaju nikakve druge, moralne ili ljudske vrijednosti. A upotrebnost i porobljava i porobnjava čovjeka, lišava ga  njegove izvorne ljudske biti i postvaruje do puke potrošnosti. Zato je pojam prostitucije, tjelesne ili intelektualne, značenjski gledano, samo jedan, isti i zajednički kvalifikativ za plaćenu, svjesno izabranu poniznost i ropskost.

Kako Vi gledate na aktuelna politička gibanja u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori. Šta Vi mislite o  aktuelnim gibanjima u Crnoj Gori i kolika je odgovornost višedecenijskog režima Mila Đukanovića? Postoji li po Vama princip spojenih sudova na prostorima ex – Jugoslavije? 

 O tome sam više puta govorio za regionalne medije, uključujući i crnogorske. Na sceni je još uvijek Miloševićev agresivni, velikosrpski, velikodržavni koncept iz devedesetih godina. Sada samo vučićevski prilagođen svjetskim okolnostima i političkom trenutku vremena. Umjesto drčnog, ratnihuškačkog slogana „Srbija do Tokija“, iz devedesetih, danas se provlači umivena, sofisticirana priča o „srpskom svetu“. Otuda ona ekspanzionistička, geopolitička  „Povelja o srpskom kulturnom prostoru“[1] koja pod “srpskim kulturnim prostorom” podrazumijeva se, “prostor na kojem je srpski narod u dugom historijskom trajanju živio ili još uvijek živi”, bez obzira da li se “nalazi u okviru granica ili izvan granica njegovih državnih tvorevina”.

Pod pojmom “državnih tvorevina” (množina) po starom modelu “oca nacije” Dobrice Ćosića, aludira se na “srpske države” (opet množina) na Balkanu, pri čemu se očito misli na manji bh. entitet (RS). Ali, ne samo na nju. Jer projektovani “srpski kulturni prostor” kao zamišljena geografska i geopolitička cjelina, proteže se “Od Hilandara, preko Skoplja, Arada, Temišvara, Kotora, Dubrovnika, Pešte, Budima, Sent Andreje, gde god živi srpski narod i gde god postoje srpski kulturni tragovi, i moć da se sprovodi jedinstvena kulturna i obrazovna politika”, kako to bez ikakve zadrške javno poručuje srpski ministar kulture Vladan Vukosavljević.

U tom kontekstu, i u najkraćem, bilo Đukanovića ili ne (nema ga u Bosni, pa se sve odvija po istom etno-šnitu), velikosrpska klero-etnička strategija ne odustaje od svojih davno zacrtanih ekspanzionistčkih ciljeva. Mijenja se samo taktika: od prilike do prilike, od zemlje do zemlje i od trenutka do trenutka. Sapienti sat!

Kolika je odgovornost tzv. međunarodnih centara moći i da li će i ovoga puta kao i devedesetih građani platiti prelamanje njihovih interesa preko leđa novonosatalih banana državica?

Samim tim što je godinama mirno posmatrala nasilje, rušilaštvo, silovanje i plansko terorisanje građana širom ex-YU prostora, međunarodna zajednica je na sebe preuzela moralnu i svaku drugu odgovornost. Stajati pasivno i mirno gledati teror, znači stajati na strani državnog razbojništva i na strani civilizacijski neprihvatljivog prava jačega. Ukratko, na isti način na koji je, nakon svega, prekinula krvavu velikosrpsku agresiju od Ljubljane, Zagreba i Sarajeva do Prištine, međunarodna zajednica je mogla spriječiti i na vrijeme onemogućiti krvavi ratni pir, i time spasiti cca dvjesto hiljada nedužnih ljudskih života, par miliona nasilno raseljenih građana regiona, desetine hiljada silovanih žena, starica i djevojčica.

Zašto to nije učinjeno?

Nikad nećemo imati konkretan, ali nije teško nasluti logičan odgovor. Centri svjetske moći očito su imali neki svoj interes u svemu tome. A imaju ga i danas. Rusija to više i ne krije. Iz svoje sofisticirane, prešla je u fazu otvorenog miješanja u unutrašnje poslove Bosne i Hercegovine.

Bez imalo diplomatskog takta, sasvim otvoreno Moskva, azijatsko-despotskim manirom prijetnji i ucjena, ovih dana, preko svog ambasadora u Sarajevu, bez imalo uvijanja, poručuje kako saradnju BiH i NATO-a  smatra  „neprijateljskim činom“,  kabadahijski nečuveno prijeteći kako će u skladu s tim i reagovati.  (https://www.vijesti.me/svijet/balkan/522115/rusija-ce-reagovati-ako-bih-krene-u-nato).

Kao da je Bosna ruska kolonija ili Putinov privatni feud, a Bosanci  kmetovi, kojima će Moskva tutorski nadmeno diktirati način života, političke odnose i oblike saradnje sa svijetom.

Taj drski ruski istup, čini jasnim i do kraja ogoljuje Dodikov uporni, dvodecenijski, anti-bosanski, antidržavni, strateško-zamešateljstvujušći, iz Moskve dirigovani način nadmenog držanja, stalnih prijetnji i ucjena. U retrospektivi povijesnog sjećanja to nas jasno upozorava samo na jedno: da sa Staljinom nije umro i – staljinizam. I da još uvijek živi u svojoj putinovskoj izvedbi.

E, taj putinističko-staljinistički diskurs i hazjajinski rukopis, danas nije teško  prepoznati ni dešifrovati u klero- i etno-politički obojenim litijama, predizbornim i postizbornim zbivanjima širom Crne Gore. Odnosno, vaši racionalno-kritički osviješteni čitaoci, bez poteškoća, u svemu tome, mogu vidjeti i prepoznati domaće dodikovski poslušne insajdere na zadatku rušenja crnogorske državnosti, i negiranja crnogorske kulture, jezika i nacije.

Jesu li to suštinski razlozi za ne/činjenje i blagonaklonost svjetskih centara moći prema aktuelnim političarima na otvorenu pljačku vlastitih građana i rasprodaju državnih resursa. Da li se namjenski ovi prostori drže u stanju stausa kvo kako bi se u svakom trenutku mogli pokrenuti novi/stari bratoubilački ratovi?

Možda je na tako postavljeno pitanje najbolje odgovoriti metaforički, a na tragu iskustava kućne kuhinjske svakodnevnice. Kuhinjska logika dobrih domaćica otkriva suštinu tradicionalnog kulinarstva: i kad je već kuhano, domaćica ne skida jelo sa štednjaka, nego ga – e da bi izbjega naknadno podgrijavanje – sračunatim ostavljanjem na jedinici „da se pihtija“, održavajući ga svježim i toplim do sve  trenutka potrebe njegova serviranja.

Agresivno politikantstvo u svojim političkim kuhinjama ponaša se na isti način. Socijalno-psihološka temperatura nekih društvenih zajednica, sofisticirano-manipulantski, održava se u blizini tačke ključanja, kako bi, po potrebi, i trenutačno, shodno svojim skrivenim projektima, moglo da pokrene njihovu realizaciju sa što manjim utroškom vremena i dodatne energije. Dakle, oni su uvijek „za dom spremni“. Sve ostalo je stvar diplomatske šminke i retoričkih manira kojim se prikriva ono unaprijed zacrtano.

Koliko su građani krivi za ovakvo stanje?

Da li su krivi teško je reći. Ali da nisu nedužni to je sasvim jasno. Manipulacija građanima je ogromna i socio-psihološki vrlo sofisticirana. A sve to zahvaljujući ekspertima, savjetnicima i intelektualnoj prostituciji s početka našeg razgovora. Romantičarsko-patetčni zanos građana, u koji su nekritički dospjeli, slijedeći mantru i podvalu o „nacionalnoj ugroženosti“ – za koju nikada nikome nije ponuđen nijedan opipljiv i civilizacijski smislen dokaz – danas im ispostavlja svoju egzistencijalnu i neljudsku cijenu.

Ukratko, priča o „nacionalnom interesu“, u ravni životne svakodnevnice, objelodanila se kao sveopšta prevara i puki interesni nacionalizam, od koga koristi imaju samo njegovi korifeji i debelo uhljebljeni propagatori etno-nacionalnog čistunstva, uzajamne mržnje i međusobne netrpeljivosti. Tome zahvaljujući, ovdašnje beskrupulozno opljačkane nacije, stenju u gladi i siromaštvu na samom dnu Evrope i Svijeta. Na tragu te logike, ključno, neizbježno i logično pitanje vremena i prakse etno-politikanstva, je sljedeće: Nacionalisti, kako i zašto ste dozvolili da vam nacije – gladuju. A gladuju.

Ako „istinski kritički um ne poznaje zalijetanje kao način svog susreta sa svijetom“, onda, očito, tog uma ovdje niti je bilo niti ga još ima. Umjesto njega, na javnoj sceni su kmetsko sluganstvo i sinekurističko-intelektualna prostitucija, koje završavaju u sveopštem (čast izuzecima), etno-podaništvu i ropstvu, koje građani, ako je vjerovati vlastima i njihovim medijima – dobrovoljno trpe i mazohistički zadovoljno podnose.

Šta nam je činiti?

Demokratski svijet u ovakvim uslovima i okolnostima prepoznaje proteste i građansku pobunu kao civilizacijsko dostignuće, s jedne, i kao svoje prirodno, demokratsko i ustavno pravo, s druge strane. I koristi ga svaki put kad se vlast ogluši da čuje racionalni glas građana. Ovdje to, nažalost, ne viđamo. Ili je sporadično, nedovoljno masovno i samim tim potpuno neučinkovito. Odnosno, namjenski vješto religizirani um Građanina Običnog, pomoć i rješenje svoje porazne životne situacije godoovski uzalud očekuje s neba.  Ali, nema nebeskih rješenja. Zemaljski problemi rješavaju se na zemlji. I ne bez energije građanskog aktivizma.

Tačnije, nema izlaza bez jasne građanske odlučnosti da se etno-bandama i prevarantima koji se lažno javnosti predstavljaju kao političke stranke i partije kaže – ne. U suprotnom, ovo besmisleno trodecenijsko ponižavajuće stanje može potrajati beskrajno dugo.

Svijet će pomoći tek onda  kad mu građani, svojom građanskom pobunom, i javnim protestima, na nedvosmislen način pokažu da žele promjene. Da žele pravnu državu i vladavinu zakona, a ne vladavinu ljudi, samovolje i projektovane neodgovornosti, kakva je sada na javnoj i politikantskoj sceni ovdašnjih, etno-bolesnih, ratom isprepadanih građana i politikantski debelo izmanipulisanih društava.

Razgovarao Ibrahim Čikić

[1] https://radiosarajevo.ba/metromahala/teme/preko-srpskog-kulturnog-prostora-do-velike-srbije/329858

[2] https://www.vijesti.me/svijet/balkan/522115/rusija-ce-reagovati-ako-bih-krene-u-nato

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply