LOV

Objavljeno: 20.02.2021, 10:00h

Piše: Ksenija MILOVIĆ

Kada se pojavilo meče u centru Berana i počele da kruže fotografije istog mladunčeta po društvenim mrežama, osjećaj mi je govorio da se ne radi o povjerenju životinja u ljude, o zajednici ljudi kao dijela prirode i prirode i ljudi koji uništavaju prirodu i prirode koja im i dalje daje šansu. Vrlo brzo smo saznali da je meče ostalo bez majke i da je neko par sati prije njegovog dolaska ustrijelio medvjedicu dezorijentisanu nakon zimskog sna.

Šta je jedan mrtav medvjed i nezbrinuti mečići spram hiljadu gladne djece u Crnoj Gori? A opet, šta će nekome mrtav medvjed na krovu automobila, šta će nekome mrtva srna/divlja svinja na haubi lade nive? Meče je došlo i tražilo pomoć sa podignutim šapicama i gledalo kroz staklo.

Nije ovo srednji vijek pa da ljudski mužjak/vitez sa svojom svitom, osedlanim konjima i dresiranim sokolima u razmaku između dvije bitke ubija vrijeme i ide u lov. Nije ovo vrijeme kada je dokaz o velikoj koncentraciji testosterona -arsenal oružja na tavanu i trofeji po ostatku kuće.

Nije više ovo vrijeme kad je herojstvo ubiti, dotući i proliti krv. Ako ne odavno nije takvo vrijeme, onda sigurno nije više od početka pandemije. Hrabrost je štititi slabe i druge od sebe, od zaraze, od moguće smrti.

I odavno, iako nije zvanično – stupilo je vrijeme kada je hrabrost, pamet, snalažljivost i visprenost čuvati prirodu. Dok novi zakon ne stupi na snagu, dok se ne pooštre mjere, valjalo bi što više ponavljati koliko nas je sve sramota što smo ubili jednog medvjeda u danima opšte smrti i neizvjesnosti.

U danima dok nam makar malo ne svane, valjalo bi se, makar kroz literaturu podsjećati, epsku, savremenu, popularnu, da je naš duh, naša misao neraskidiv dio jedinstva prirode-čiji je dio čovjek i prirode koja i dalje prihvata i želi da pripitomi krvožednog čovjeka.

———————————–

LOV

Brata sam poveo u lov
zorom u goru,
dobre smo konje imali
i strele kremene,
šuma je puna zverinja bila.
No brat je moj ćutljivi
govor životinja razumevao:
vuci su nam o bratstvu govorili,
medvedi o pravdi,
u vepru se čuo čukundede glas,
u pticama se oglasiše sestre neke,
sirotice neudate il nerođene,
te mnogo dana duže lovismo
sve pravu da sretnemo zver.
Tako smo se vratili u selo
ruku praznih i gladni.
Rugali nam se kmetovi,
ljube nas verne napustile
i blago sobom ponele,
ni u manastir nas prosjake ne primiše
da se pod krov sklonimo i prehranimo.
Jedino konji su nas verno nosili
iz manje u veću daljinu
i ptice nam letele nad glavama
razmičući oblake.

Miodrag Pavlović

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply