O ovome smo razgovarali sa Aleksandrom Brborić, defektološkinjom logopedom iz Nikšića.

Brborić: Pri opservaciji djeteta, pri uzimanju anamnestičkih podataka tražimo uzroke kašnjenja. Кrećemo od genetike, toka trudnoće, porođaja, ocjene na rođenju, postporođajnog razvoja, gdje dobijamo sve pozitivne odgovore ( ne pronalazimo nikakve uzroke). Na pitanje: Кoliko vaše dijete provodi vremena ispred ekrana?” ( TV , telefon, tablet, računar ) nastaje tišina ili odgovori poput: “Par sati”, “Dosta”. Tu otkrivamo uzrok kašnjenja.

A da li djeci treba ekran?

Do tri godine, djeca ne bi trebalo da provode vrijeme ispred ekrana.

Zašto?

Ne samo zbog govorno-jezičkog razvoja, nego zbog sveobuhvatnog razvoja djeteta.

Period do tri godine je najbitniji i najosjetljiviji period za razvoj djece. U tom periodu djeca uče kroz pokret, gledanjem, slušanjem, istraživanjem, kroz igru, kada je bitan ‘model’ iz okuženja za razvoj, što svakako nije ekran.

Od 3-7 gdodina, po mnogim naučnim studijama, djeca mogu da koriste ekran ali vremenski ograničeno ( 30 minuta, do jedan čas ).

Кako ograničiti vrijeme?

Ako malom djetetu u ranom uzrastu dajemo ekrane, ono automatski stvara naviku, izloženo je hipersenzacijiama, uočavamo da ne sjedi mirno, pažnja je kratkotrajna, ne pokazuje interesovanje za okolinu, ne interesuju ga igračke, na dozivanje prestaje da se okreće, previže se raduje ( radost iskrazuje mahanjem ruku, vriskom), upada u stanje da gubi kontakt očima, izostaje socijalna interakcija.  Sve ovo ga uvodi u problem kašnjenja govora i to ne samo govora, već kompletnog psihomotornog razvoja.

Кo je odgovoran?

Naravno roditelj, staratelj. On je obavezan da dijete usmjeri na druge oblike zabave: pokret, igru, igračke, da ga stimuliše toplom emocijom, poljupcem, zajedničkom igrom, nekom poslasticom, nagradama…

Poptuno je pogrešno mišljenje roditelja da djeca gledanjem u ekran razvijaju inteligenciju, maštu, kreativnost, mišljenje, govor… Djeca sve ovo treba da razvijaju ali kroz pokazni gest, kroz razumijevanje govora. Sve ovo je važno za psihomotorni razvoj, a ne ekran.

Od koga sve djeca uče?

Djeca uče od roditelja, vaspitača, bližnjih od kojih dobijaju povratne informacije, što svakako nije ekran jer im ne daje fidbek.

Nije dobar ni crtani na stranom jeziku. Djeci treba fonetika maternjeg jezika. Bez dobre i jasne auditivne percepcije nema pravilnog maternjeg jezika. Opet se vraćemo na važnost dobrog modela.

Crtani, igrice sa nasiljem nisu dobre jer će se dijete identifikovati sa tim likovima i takvim oblicima ponašanja.

Кakve su posledice?

Javlja se disharmoničan razvoj, gdje kasne određene funkcije u psihomotornom razvoju, kasni emocija, postoji kašnjenje u razvoju inteligencije, javljaju se teškoće u senzornoj obradi i povezivanju informacija.  Imamo disfazije, jezički poremećaj, teškoće u razumijevanju govora, komunikaciji, kada je jezička razvijenost ispod kalendarskog uzrasta.

Teškoće u učenju. Djeca mogu da pokažu elemente disleksije – poremećaje soposobnosti razumijevanja pročitanog teksta kod očuvane intelektualne spopsobnosti.

Posledice mogu biti poremećaji ponašanja – asocijalni, agresivni, izazivački. Djeca lako ulaze u svađe, tuče, vandalizam. Zato, djecom se moramo baviti mi, jer ona su najdragocjeniji dar.

Razgovarala: Ksenija MILOVIĆ