Bez mnogo nade

Objavljeno: 31.01.2021, 13:23h

Uz saglasnost koleginice Milene Perović, koja je razgovarala sa mnom za nedjeljnik Monitor, prenosim ovdje šta smo jedno drugom rekli

Đukanović  je potpisao zakone koje je prethodno odbio da potpiše, a u međuvremenu je između njega i nove vlasti postignut dogovor oko opoziva ambasadora. Konstatovano je da je “kontinuirana i otvorena komunikacija preduslov uspješne kohabitacije”. Neki novi vjetrovi?

Đukanović će manevrisati đe god bude imao prostora za to, osvježavajući svoj autoritet i budeći nadu partijskom članstvu i pristalicama. Kao iskusan politiar, svjestan međunarodnog konteksta, paziće da ne napravi nijednu grešku koja bi ga kompromitovala na adresama gdje je dugo uživao povjerenje.

Kako vidite ishod Kongresa DPS –a i sveopštu situaciju na opozicionoj sceni?

Vidim ga kao pokušaj botoksiranja omlohavljenog partijskog hardvera u kojem se i dalje nalazi prevaziđeni softver, inficiran virusima kvazipatriotizma. Đukanovićev DPS je profućkao šansu koju mu je ponudila istorija i negova dalja sudbina će biti slična onoj kockara koji nije umio na vrijeme ustati iza stola.

Ostatak opozicije su politički statisti koji tumaraju scenom, trenirajući strogoću.

A premijerove prijetnje prosvjetarima?

Da smo ga viđeli da onako breči Milu Đukanoviću, to bi bio pouzdan znak njegove odlučnosti, ali breka na direktore škola je bila znak ozbiljne slabosti. Prijeteći podignuti prst otkriva kako nije pripitomio autoritarca u sebi, ako je to uopšte i pokušavao.

Promijenila se vlast, ali da li se mijenja način vladanja?

Kratak je period da bi se moglo pouzdano reći da li će biti kvalitativnih promjena u načinu vladanja. Ta kvalitativna promjena bi, u stvari, trebala da znači da se više ne vlada, nego da se upravlja odgovorno javnim poslovima i društvenim dobrima. Najveći dio ekipe koju je sada zapalo da bude na vrhu mi ne uliva nikakvu nadu. Naprotiv.

150 godina je crnogorskog novinarstva. Kakvih je to vijek i po?

Čini mi se da se nemamo Bog zna čime pohvaliti, osim da smo, eto, vijek i po dio društava koja koriste novinarstvo kao formu društvene komunikacije. Kad kažem da se nemamo čime pohvaliti ne želim da obezvrijedim nijedan negdašnji ili sadašnji pojedinačni ili kolektivni napor da se u Crnoj Gori ozbiljnije zapati novinarstvo koje će biti u službi javnog interesa i saveznik emancipatorskih stremljenja i praksi. Želim, međutim, da istaknem to da crnogorsko novinarstvo još nema referentnu tačku čiju vrijednost niko ne bi smio da dovodi u pitanje, niti nacionalni autoritet u ovoj oblasti kome bi svako skidao kapu. Poslije 150 godina novinarstva, mi nemamo nacionalnu novinarsku nagradu koju bi svi jednako cijenili i priželjkivali. Mi nemamo instituciju na čiju bi se arbitražu mogli svi pozvati, nezavisno od naših ljudskih i strukovnih podjela i omraza. Novinarstvo u Crnoj Gori se, u cjelini gledano, još nije emancipovalo do stepena koji ga čini slobodnom profesijom u službi javnog interesa i običnih ljudi.

Šta je danas za slavlje?

Slave se podvizi, uspjesi, dosezanje zrelosti… Ne vidim ništa od toga. Više bih volio da umjesto slavlja ozbiljno razgovaramo o tome ko smo i kakva je naša uloga u aktuelnom crnogorskom društvu. Prije petnaestak godina smo u Institutu za medije, tada krovnoj medijskoj organizaciji, za Dan novinara organizovali dvodnevne debate na kojima smo uspijevali da okupimo sve relevantne ljude iz medija. Sada su te debate još više nužne, ali se bojim da niko nema autoriteta da ih organizuje.

A šta nije?

Kad skrajnem pogleda sa slavljeničkih margina, vidim neriješene slučajeve napada na novinare i imovinu medija, vidim sve lošije ocjene kvaliteta ovdašnjih medija koje izriču autoriteti iz inostranstva, vidim rast kvantiteta, a pad kvaliteta, vidim puno mladih ljudi koji su studirali novinarstvo a ne mogu da nađu posao ili rade za mizerne novce, vidim javnu nacionalnu televiziju koja je u službi partikularnih političkih interesa…

Media centar, Centar za istraživačko novinarstvo i Institut za medije Crne Gore dostavili su predsjedniku Vlade i Skupštine inicijativu za hitne izmjene Zakona o RTCG. Zašto te izmjene moraju biti hitne?

Hitnost je ovdje nužna preventive radi, jer ako se ne pristupi izmjenama lani donesenog Zakona o nacionalnom javnom emiteru RTCG mora se ući u proceduru izbora novih članova Savjeta RTCG. Media centar smatra (a dobili smo podršku od Instituta za medije i CIN-a) da način izbora Savjeta RTCG predviđen važećim zakonom ostavlja odriješene ruke političarima u Skupštini Crne Gore da biraju, a to im ne treba dozvoliti. Principijelno gledajući, nije važno da li većinu koja bira Savjet RTCG čini DPS i njegovi kooalicioni patneri ili aktuelna parlamentarna većina. Važno je da Savjet RTCG ne smiju da biraju političari, već one grupacije koje su zakonom prepoznate kao autentični predstavnici određenih segmenata društva. Mogu političari u parlamentu biti najbolji mogući i najsenzibilisaniji za ono što je javni interes u sferi informisanja, ali se radi o tome da se mora naći model odlučivanja koji će biti maksimalno zaštićen od upliva partijskih politika, a koji će, na drugoj strani, doprinijeti afirmaciji civilnog sektora i njegove odgovornosti kada je u pitanju javni interes. Na parlamentu je da, kao formalni osnivač RTCG, nadzire zakonitost procedure izbora, a ne da bira Savjet nacionalnog javnog emitera.

Od 2003. do danas uslijedilo je više izmjena zakona o RTCG ali još nijesmo dobili javni servis. Koliko su za to važni zakoni, a koliko adekvatna kultura, pa i politička?

Kada je o zakonima riječ, oni su pogoršavani od 2003. godine na ovamo, a onaj prvi i najliberalniji u pogledu izbora članova Savjeta je kršen cijelo vrijeme a da niko to nije spriječio. Zakonski okvir je važan zato što se njime motiviše ili demotiviše na stvaranje odgovarajuće klime i atmosfere. Nijedna se politička moć neće odreći mogućnosti da kontroliše medije na direktan ili indirektan način, jer time želi da oslabi izuzetno bitnu kontrolnu funkciju medija. Zato je važno ruke te moći što više udaljiti od javnih medija.

Kako vidite medijsku sliku nakon 30. avgusta. Vlast se promjenila, a mediji?

Kada su mediji u pitanju, ništa se bitno nije desilo. Doduše, ovo je moj impresionistički uvid u postizbornu medijsku stvarnost, tako da ocjenu izričem s rezervom.

Prošle sedmice na društvenim mrežama pojavila se karikatura kojom se kao žena  ponižava ministarka kulture Vesna Bratić. Vaš komentar?

Vidio sam taj uradak i moram odmah da kažem kako se to ne može nazivati karikaturom. To je nacrtana vulgarna i uvredljiva psovka na račun jedne žene koja trenutno obnaša jednu važnu političku dužnost. Psovka je legitiman izraz nečijeg emotivnog odnosa prema nečemu ili nekome, ali ona nije ni humoristična ni satirična forma. Karikaturom se izlaže podsmjehu i osudi nešto što je društveno problematično i štetno. Onaj koji psuje i vrijeđa samoga sebi izlaže javnom sramoćenju, a ne onoga kome su upućne uvrede i psovke.

Milena PEROVIĆ

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply