Najveća rupa CG ekonomije je u glavama ljudi

Objavljeno: 18.12.2020, 07:54h

Miloš Vuković, Fidelity consulting: Tri vlade u punom mandatu, ja bih rekao, dvanest godina, pod uslovom da rade bez ijedne krupne greške; možda bi se uspjelo ispraviti dosta toga što je do sad pogrešno postavljeno

Bauk ekonomije kruži Crnom Gorom. Preko noći se zakopavaju kokarde i runjave kape, dok vunderkindi i oksfordski đaci tumače berzanske podvige.

Nedavni izlazak Crne Gore na tržište kapitala i dobijeni zajam od 750 miliona eura slavi se kao bombaški atak nove vlade na neprijateljske bunkere. Deset građana koji su imali peh da padnu od virusa COVID 19 na dan novog zajma jedva su pomenuti u informativnim emisijama.

Nova energija, novi rječnik i nova vlada učinila je da stari džangrizavi Fidelity consulting zamrzne svoje Fejsbuk djelovanje, jer su, kaže osnivač grupe Miloš Vuković – osnovni cilj postigli.

Fidelity consulting je podgorička firma za biznis razvoj koja umjesto dosadnih reklama koristi društvene mreže za aktivizam, ekonomsku edukaciju i satiru.

Vuković je master mind projekta, poznat kao ekonomista kojeg ljudi razumiju, pa za PCNEN priča o temama koje drugi ne umiju ili neće da objasne.

Kako da shvatim ekonomiju, ako nisam baš načitan u datom smjeru?

 Za ljude koji opravdano ne razumiju ekonomiju, dovoljno je da pođu na pijacu. Ponuda, tražnja, roba, tržište u malom, trka za klijentima, vuku te za rukav, pozicioniranje proizvoda… Pijaca je stvarno ozbiljan biznis model, sa klasičnim ekonomskim strategijama koje sprovode bakice koje prodaju. Ona baba koja kaže, ‘ajde sine kod mene da kupiš kilo salate’, pa ti doda jednu jabuku da bi se vratio – to je zapravo borba za lojalnost. Pođi na pijacu – i shvatićeš biznis u potpunosti.

Kako je ekonomija postala tako okultna i nerazumljiva, kad je organski povezana sa praktičnim iskustvom i preživljavanjem?

Za to su krivi ekonomisti koji se trude da se nerazumljivo nadgornjavaju u svom mikro-svijetu. Poenta je da stvar prevedeš na način da je razumiju svi, ali to malo ko radi.  Bavim se naukom koja se zove bihevioralna ekonomija i to mi je pomoglo da naučim kako funkcioniše ljudski mozak, te kako treba plasirati dosadnu informaciju na dopadljiv način.

 Funkcionisanje mozga – nije li to više psihološko ili medicinsko pitanje?

 Mozak je i ekonomsko pitanje. Ima jedna dobra knjiga “Thinking fast and slow” od Daniela Kahnemana, psihologa koji je dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju, što je pomalo paradoks, zar ne? Po njemu, ljudski mozak funkcioniše na dva nivoa – prvi, automatski i drugi, racionalni.

I svi se naravno trude da te reklamno gađaju na prvu loptu, na taj prvi, automatski nivo, da izazovu spontanu reakciju o kojoj previše ne razmišljaš. Da zaključuješ bez ulaženja u dubinu. A za ekonomiju ti, ipak, treba racionalno posmatranje stvari. Cilj je da ono racionalno predstaviš na način da ga ljudi automatski prepoznaju i očas shvate.

Mistifikacija ekonomskih tema najviše ide na ruku političarima?

Političari su ljudi koji svjesno zbunjuju. Većina njih ni sami ne znaju o čemu pričaju. Evo primjer: imali smo sad ovu priču oko zaduženja Crne Gore. Neki kažu da se DPS zadužio 4 milijarde, a ovi novi za dva dana 750 miliona, što implicira logiku da će za 20 dana nova vlast dostići zaduženje tridesetogodišnje vlasti. E to je dobar primjer kako se targetira automatski sistem razmišljanja kako bi ljudi reagovali na prvu loptu.

Desila se promjena tona. Slušao sam nove minisitre Spajića i Milovića kako pričaju o zaduženju. Kao da je akcioni film, štoperica, oni u posljednjem trenu uspijevaju da sastave kockice i izlaze na berzu gdje ih čekaju zadivljevni investitori… Je li to stvarno veliki poduhvat uzeti pare?

 Ne znam za zakulisne radnje, ali jeste poduhvat u odnosu na staru ekipu i staru praksu. Staroj ekipi političara na vlasti poslednjih mjeseci niko nije htio da pozajmi pare, i stara ekipa je imala problem da obezbijedi finansiranje budžeta. Znači, dobili su kredite od MMF-a i Svjetske banke, ali nisu mogli da izađu na međunarodno tržište. Problem je bio da se toj nomenklaturi nije vjerovalo da će pare završiti stvarno tamo gdje treba – za nove projekte koji će transformisati crnogorsku ekonomiju. Ovo zaduženje je bilo iznad mojih očekivanja, i ja ga pozitivno posmatram.

Znači da treba u svečarskom tonu nizati dugove?

Razmislimo, pola milijarde ide na zatvaranje starih dugova tako da je u stvari novi zapravo neto dug 250 miliona, koji će da se uloži u razvoj. Raspoređivanje tih 250 miliona eura – to je najveći izazov.

Što smo uradili ako jedan dug zamjenimo drugim dugom?

Da iskoristim kosmičko poređenje – razvukli smo dug u prostoru i vremenu. Kupili smo vrijeme da uradimo restruktuiranje nacionalne ekonomije i državnog aparata. Ako bude sreće i pameti – treba da smanjimo neproduktivnu administraciju, curenje para i korupciju, i da preostalu lovu uložimo u stvaranje novih vrijednosti.

 Kad smo kod administracije… Očevici javljaju da su se ovih dana u ministarstvima pojavili ljudi koji se nikad nisu ukazivali na poslu. Teško je naći slobodnu stolicu, po dubini..

 Nije to samo u ministarstvima, skoro cijela struktura je takva. Urbana legenda kaže da sistem počiva na 20 posto ljudi koji rade. E sad ja pitam: što ćemo sa ljudima koji ne rade a primaju plate? Oni su, nažalost, zakonom zaštićeni. Najveći paradoks je da ljudi koji nisu dolazili na posao imaju ugovore na neodređeno i da će se u praksi dogoditi da oni koji “nose posao” mogu završiti kao – višak?!

 Kakve onda veze ima što će se neko zadužiti, ako se ne udari na takve prakse.

Bez toga ništa, zaduživanje je bilo lakši dio posla. Do sada smo se zaduživali da bismo održavali takvo bolesno stanje, a hoće li biti promjene kursa, vrlo brzo ćemo vidjeti.

Cijeli sistem treba da vode mladi ekonomisti sa dosta diploma i new age znanja. Ali sa malo prakse u tamnom vilajetu crnogorske ekonomske i političke zbilje. Da se ne pogube?

Biće to rudarski posao, biće preteško novim ljudima. Oni su došli sa radnih mjesta na kojima su imali nekoliko puta veće plate i bonuse, iz uređenih sistema. Dakle, bili su zaduženi za mali dio jednog besprekornog sistema koji funkcioniše sam po sebi. I onda su došli ovdje da se bave nekim stvarima od kojih čovek ne može da zaspi.

 Znači li to da su ovi novi eksperti bolji od onih starih “Lukšićevih eksperata”?

Tu pravim kvalitativnu razliku, u smislu da su se ovi ljudi negdje dokazali u inostranstvu, znači to su ljudi koji su se dokazali gdje niko ne zna nikoga i gdje nema velikog Veselina Vukotića koji ih pokriva i instalira. Iako je i u toj postavci, naravno, bilo sposobnih kadrova, uvezani sistem koji je taj čovek napravio najveći je problem sa kojim će se ova vlast suočiti.

Gdje je najveća crna rupa crnogorske ekonomije?

Po meni će najteže biti promijeniti razmišljanja ljudi. Ta rupa u glavama, svijest da ne moram da dolazim na posao a dobijam platu, bez ikakve odgovornosti. Čak se u takvim okolnostima mogu nadati unapređenju, jer su članovi partije. To će biti najveći problem promijeniti. Ali, evo, najbolji đaci, najbolji studenti koji su jednom otišli su se vratili, nisu ostali ovdje da donose bureke u kancelarijama, nego su vani gradili karijere. Povratak takvih ljudi, posebno ova dva momka koji vode finansije i ekonomiju dobar je signal, i u njihovom javnom nastupu sam prepoznao jednu hemiju koja je potpuno netipična i koja odudara od do sada prisutne ustaljene  matrice ponašanja i praznih floskula.

 Možda da država stane na put nasilju banaka nad privredom i stanovništvom?

Banke su krvotok sistema i bez banaka država ne bi mogla da funkcioniše. Visoke kamete su ti zbog rizika države u kojoj se daju. Evo, sad se država zadužila za kamatu 3 odsto a 2012, godine 6 odsto, dok se zapadne zemlje zadužuju po 0.1 odsto… Toliko znači taj rizik zemlje. Mi smo zemlja visokog javnog duga i nezaposlenosti, tako nas doživljavaju oni koji nas mjerkaju sa strane.

 Možemo li mi kako revolucionarno da izađemo i kažemo, nećemo da plaćamo tako visoke kamate!

Ne može revolucionarno, zato što to nije čin nego postoje društveni procesi. Razumijem potrebe za radikalnim mijenjanjem, čak sam imao neke lude predloge da se kamata ne obračunava na 24 sata nego samo na 8 sati dnevno, koliko čovek zapravo radi…Ali da se vratimo na problem banaka u Crnoj Gori kojih ima puno. Neki standard je da na zapadnom Balkanu ima jedna banka na 150.000 ljudi. Kod nas ima 13 banaka, a optimalno bi bilo tri do četiri banke. U tom slučaju, troškovi bi bili niži.

 U prevodu – dovoljne su tri buregdžinice a mi imamo 13? Očigledno burek dobro prolazi…

 Tako je, i to je simptom te konstantne potrebe za zaduživanjem. Opet dolazimo do te tragične politike koju su promovisali ljudi iz bivšeg establišmenta, da je samo bitno da se zadužujemo i uvozimo.

 A proizvodnja?

 Seljak koji proizvodi bi trebalo uvijek da može plasirati u domaćem marketu. Zašto recimo ne pijemo domaću vodu? Taj problem liberalizacije malo tržišta kao što je naše nas je doveo do toga da stalno moramo da se zadužujemo.

 Što bi država trebalo da uradi? Da zabrani inostrane proizvode?

 Ne treba da zabrani nego da pruži jednake šanse našim malim proizvođačima. Po pravilima Evropske unije ne smiju se favorizovati domaći proizvođači, ali, recimo, samo da se plati valuta domaćem proizvođaču kao što se plaća velikim distributerima i voilà – problem riješen.

 Što to znači da se plati valuta, prevod, molim.

To znači, ja ti izdam danas fakturu a ti platiš za 30 dana. E, domaćim proizvođačima se plaća za pola godine, recimo, onom seljaku koji proizvodi papriku, luk, paradajz… Veliki lanci sve diktiraju a mali proizvođač nema gdje drugo da proda robu. Država bi trebalo da uslovi velike trgovinske lance da možda domaćim proizvođalim čak i avansiraju robu, jer ako ti ljudi ne dobiju pare na vrijeme, moraju da se zadužuju kod banaka. I opet smo u začaranom krugu.

 Pa onda ispade da je ljepše raditi u opštini nego kopati njivu?!

 O da, naš javni sektor nije ni malo osjetio krizu. Naš javni sektor je malkice “razmažen”, plate su i u doba krize iste i redovne. To je 60 hiljada malkice  “razmaženih” ljudi. Privatni sektor je gubio naveliko, poslovi su se gubili i stvorena je ogromna razlika između javnog sektora, sa jedne strane, i privatnog koji zapravo puni budžet. Naravno da zdravstvo i školstvo treba da  budu javni i neprofitabilni. Ali jedan dio administracije nije samo parazitski nego bih ja rekao čak da ponašenjem više liči na neke jednoćelijske organizme, bičare, amebe, paramecijume, itd. E tu ne smije biti tolerancije, to mora brzo da se raščisti.

 Ozbiljne tenzije dolaze?

 Ako ovi novi krenu da rade kako treba, biće i tenzija i grešaka. Ali prvo treba da se lociraju ovi jednoćelijski organzimi koji primaju platu za nerad.

 Koliko za sve to treba vremena?

 Pa recimo, tri vlade u punom mandatu, ja bih rekao, dvanest godina, pod uslovom da rade bez ijedne krupne greške; možda bi se uspjelo ispraviti dosta toga što je do sad pogrešno postavljeno.

Razgovarao Brano MANDIĆ

 

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply