Preko gena dobijamo traumatično iskustvo predaka

Objavljeno: 23.10.2020, 09:20h

Potomci ljudi koji su preživeli holokaust pod većim su rizikom da razviju anksioznost.

Novo istraživanje Hane Hričlou sa Institu u Kembridžu otkriva koliko jaku biološku predispoziciju naše ponašanja ima i koliko smo predodređeni za neke osobine. Istraživanje je pokazalo da geni ne određuju samo visinu, boju očiju ili težinu, već i karakteristike kao što su ranjivost, loše mentalno zdravlje, dugovječnost, inteligencija i impulsivnost. Takve osobine se u različitoj mjeri zapisuju u naše gene – ponekad su to hiljade gena koji rade zajedno, prenosi Sputnjik.

Sve češće smo suočeni sa činjenicom da su predispozicije za složenije ponašanje slično povezane u našem mozgu. Tu spada i religija koju izaberemo, formiranje sopstvene političke ideologije, pa čak i to s kim sklapamo prijateljstva.

Postoje i drugi načini na koje se naše životne priče mogu prenositi kroz generacije, osim što su upisane u DNK.

Epigenetika je relativno novo područje nauke koje može otkriti koliko priroda i spoljni faktori tokom odrastanja mogu biti isprepleteni. Ne posmatraju se samo promjene gena, već i “oznake” koje iz životnog iskustva dobijaju geni, a koje mijenjaju način na koji se naši geni izražavaju.

Jedno istraživanje iz 2014. godine bavilo se epigenetskim promjenama na miševima. Miševi vole slatkasti miris trešanja, pa kad im miris dođe do nosa, zona zadovoljstva u mozgu se aktivira, motivišući ih da se vrzmaju okolo i traže poslasticu. Istraživači su odlučili da ovaj miris upare sa blagim električnim udarom i miševi su brzo naučili da obuzdaju iščekivanje. Studija je otkrila da se ovo novo sjećanje prenosilo generacijama. Unuci miševa plašili su se trešanja, uprkos tome što sami nisu iskusili strujni udar. DNK sperme prvih miševa promijenila je svoj kod, ostavljajući nacrt iskustva sa elektrošokovima utkanog u gene.

Ovo je nova nauka, pa ostaju pitanja o tome kako bi se pomenuti mehanizmi mogli primeniti na ljude. Prvi rezultati pokazuju da epigenetske promjene mogu uticati na potomke kad je riječ o izuzetno traumatičnim događajima. Jedno istraživanje pokazalo je da su sinovi zatvorenika iz građanskog rata u SAD za 11 posto češće umirali u četrdesetim godinama od drugih njihovih vršnjaka.

Druga manja studija pokazala je da su oni koji su preživjeli holokaust i njihova deca imali epigenetske promjene u genu koji je povezan sa njihovim nivoom kortizola, hormona koji učestvuje u odgovoru na stres. Rezultati sugerišu da ti potomci imaju viši nivo kortizola i stoga su podložniji anksioznim poremećajima.

Naravno, nisu naši životi okoštali zbog genetskog materijala koji su nam dali roditelji i sjećanja prenetih od naših baka i deka.

Srećom, još uvijek ima prostora za promjene. Stalno se stvaraju nove veze između nervnih ćelija. Kako se vještina vježba ili učenje proživljava, veze se jačaju i učenje se smješta u memoriju. Ako se memorija više puta posjeti, postaće zadati put za električne signale u mozgu, što znači da naučeno ponašanje postaje navika. Uzmimo za primjer vožnju bicikla. Ne znamo da ga vozimo kad se rodimo, ali pokušajima i greškama i uz pomoć padova možemo da naučimo da to radimo.

Hana Hričlou, koja se bavila ovim istraživanjem, kaže da se ono dotiče i jedne od najvećih životnih misterija: naše individualne mogućnosti izbora.

“Za mene postoji nešto lijepo u tome što sebe doživljavamo kao elegantnu mašinu. Impuls iz svijeta obrađuje se u našim jedinstvenim mozgovima da bi se dobio izlaz koji je naše ponašanje”, navodi ona.

Međutim, mnogi od nas možda neće željeti da se odreknu ideje da smo potpuno slobodni.

Biološki determinizam, ideja da je ljudsko ponašanje u potpunosti predodređeno, s pravom čini ljude nervoznim.

Odvratno je pomisliti da su zastrašujuća djela u našoj istoriji počinili ljudi koji su bili nemoćni da ih zaustave, jer su bili predodređeni za to. To znači da bi se isto mogli ponoviti.

Možda bismo umjesto toga mogli da mislimo da nas geni ne ograničavaju. Priznavanje biologije koja utiče na našu individualnost može nas tada osnažiti da bolje udružimo snage i iskoristimo kolektivni kognitivni kapacitet da oblikujemo svijet nabolje. (Izvor: Sputnjik)

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply