Trideset godina i jedanaest parlamentarnih izbora crnogorska politička „elita“, kako ona na vlasti tako ona u opoziciji, ne poznaje pojam političke odgovornosti i smjenjivosti. Dva primjera koji odudaraju od ustaljene političke prakse, kojih se sjećam, su: radikalan potez LSCG koji je ugasio cijelu partiju zbog loših rezultata na izborima i opšte „demokratske“ atmosfere, te ostavka na poslaničku funkciju Srđana Perića kada je Pozitivna iznevjerila svoje glasače dajući podršku Vladi, koja bi bez te podrške pala.

SDP je na poslednjim izborima osvojio dva mandata, očekivali su tri, a potajno su se nadali da mogu osvojiti četiri. O SDP-u možemo misliti sve najgore, ali njihovo rukovodstvo je napravilo ono što rade odgovorni političari, a što je potpuno neuobičajno za crnogorske političke (ne)prilike. Dva prva čovjeka partije, predsjednica Draginja Vuksanović i potpredsjednik Raško Konjević su podnijeli ostavke zbog lošeg izbornog rezultata. Takav, moram reći principijelan, politički ispravan i za nas potpuno neubičajan potez rukovodstva SDP-a, naišao je na opšte nipodoštavanje i podsmijeh većeg, pogotovu onog, do juče opozicionog dijela javnosti. Ta javnost, sve više to uviđam, mnogo je sličnija – po jednostranom i navijačkom gledanju na stvari – onom dijelu građana koji su do juče, 30 godina podržavali vladajući DPS, nego što sam, do pobjede na izborima bivše opozicije, mogao i pretpostaviti.

Ostavkama čelnih ljudi SDP-a, Milu Đukanoviću se dalje slabe pozicije, pogotovu pred Kongres DPS-a, jer se isti imperativ nameće i pred njim i njegovim potpredsjednicima. To je drugi težak udarac Đukanoviću od strane SDP-a, poslije onog kada su mu poslije izbora saopštili da na njihova dva mandata, koje je Đukanović prisvajao, ne računa.

Najviše negativnih, omalovažavajući i podrugljivih komentara na društvenim mrežama povodom ostavki čelnih ljudi SDP-a, koliko sam mogao da uočim, daju pristalice DF-a. Za njih su valjda lideri partija neprikosnoveni, iz poraza u poraz oni su navikli da ih veličaju, ne pomišljajući da traže njihovu odgovornost za neuspjehe.

Da se vratim u blisku prošlost i to obrazložim veoma konkretnim primjerom.

Na lokalnim izborima u Podgorici koji su održani 2014. godine nosilac liste Demokratskog fronta bio je Miodrag Lekić. Na tim izborima, na kojima sam i ja postao odbornik DF-a kao nestranačka ličnost,  osvojili smo 17 manadata. DPS nije imao većinu, poslije tri mjeseca napetih i neizvjesnih pregovora, gore pomenuti SDP je izdao opozicionu volju birača i ušao u postizbornu koalciju sa DPS-om. Sva politička javnost je znala i zna da bi osvajanje vlasti u glavnom gradu bila uvertira za pad DPS-a na državnom nivou.

Četiri godine kasnije, nosilac liste i kandidat za gradonačelnika Demokratskog fronta za lokalne izbore u Podgorici je bio Slaven Radunović. U koaliciji sa SNP-om osvojili su ukupno 8 mandata, a DPS apsolutnu većinu. Činjenice su tu neumoljive: DF i SNP zajedno su ovojili duplo manje mandata nego DF sam 2014. godine, tj. onoliko koliko je samo SNP osvojio na prethodnim lokalnim izborima! Niko od čelnika DF-a zbog toga debakla nije podnio ostavku, čak ni nosilac liste Slaven Radunović. Umjesto toga, isti taj Slaven Radulović ovih dana javno dijeli moralne lekcije svojim koalicionim partnerima u budućoj vlasti – ako se ona upošte formira.

Sve očiglednija i neskrivenija je opstrukcija Zdravka Krivokapića od strane onih čiji je bio nosilac liste. Pitanje je da li će se uopšte sastaviti nova Vlada, a ako se sastavi, sva je prilika da neće biti dugog vijeka, ne samo zbog opšte ekonomske situacije, već prije svega zbog unutrašnjih opstrukcija kojima će ta Vlada biti podrivana. Spekuliše se i da će Krivokapić zbog toga, moguće, napustiti DF i samostalno izaći na buduće izbore. U tom slučaju, apsolutno sam siguran da će DF imati duplo manju podršku, čak moguće i tri put manju – isto kao na lokalnim izborima 2018. godine u odnosu na one 2014. U nekom takvom razvoju događaja, opet sam skoro siguran da neće biti ostavki od strane čelnih ljudi Fronta, već će za sve biti krivi razne zavjere i zavjerinici, te „mržnja prema srpskom narodu koga jedino oni predstavljaju“.

DF, DPS i ostale političke partije rade ono što im može biti, vodeći računa isključivo o svojim ličnim i partijskim interesma. Nijesu krivi oni, već građani koji ih glasaju ne tražeći od njih da im polože račune i zbog neuspjeha podnesu ostavke.

Do nas je, ipak, naše političke (ne)kulture i (ne)znanja, a ne do decenijama jednih te istih političkih „elita“. Zato su uostalom tako dugotrajne, iako iz dana u dan, iz izbornog ciklusa u izborni ciklus živimo sve gore. A ciklusi postaju tragikomični cirkusi – čemu smo i trenutno svjedoci.