Advokat i član Ekspertskog tima Mitropolije crnogorsko-primorske Velibor Marković napisao je na svom Facebook profilu da bi stavljanje van snage Zakona o slobodi vjeroispovijesti u cjelosti, bilo necjelishodno i nepotrebno, i da bi se moglo protumačiti kao jedan vid revanšizma, osvetoljublja ili čak golog inata prema ranijoj vlasti, što nikako ne bi trebao biti slučaj ni od strane politike, a kamoli pravne struke kao nekog ko neposredno učestvuje u donošenju pravnih akata, kako opštih, tako i pojedinačnih.

Posljednih nekoliko dana, cula su se razlicita misljenja o tome kakav treba da bude dalji status aktuelnog Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom polozaju vjeskih zajednica, pocev od pitanja da li ga treba staviti van snage u cjelosti putem abrogacije (,,abrogatio legis”), zatim da li takva njegova sudbina treba da bude uslov konstituisanja nove Vlade Crne Gore, kao i da li prije donosenja novog zakona crkva treba da zakljuci ugovor sa drzavom. Bez ikakve sumnje da sva misljenja povodom ovih pitanja predstavljaju dobronamjerne i legitimne stavove pojedinaca ili grupa, ipak prilikom davanja konacnih odgovora, treba imati u vidu sledece:

Pravni zivot u svakom drustvu i po cjelokupne drustvene odnose, po pravilu treba da se odvija sa sto manje ,,bolnih rezova”, uz sto vise opreza i suptilnosti od strane cinilaca vlasti prema stanovnistvu. S tim u vezi, nuzno je poci od cinjenice da znacajan broj odredbi navedenog zakona predstavljaju dobra rjesenja, potpuno prihvatljiva sa stanovista primjene Ustava, sistemskih zakona i cjelokupnog pravnog zivota u Crnoj Gori. Otuda bi stavljanje van snage navedenog zakona u cjelosti, bilo necjelishodno i nepotrebno, pa i moglo protumaceno kao jedan vid revansizma, osvetoljublja ili cak golog inata prema ranijoj vlasti, sto nikako ne bi trebao biti slucaj ni od strane politike, a kamoli pravne struke kao nekog ko neposredno ucestvuje u donosenju pravnih akata, kako opstih, tako i pojedinacnih.

Tacno je da je sada vazeci zakon u jednom, i to znacajnom dijelu, na jedan krajnje neustavan i protivno sistemskim zakonima nacin zadirao u imovisko-pravne odnose izmedju drzave i crkve, kao i pogresno i protivurjecno cilju kakav treba da ima, predvidio institut registracije i evidencije (formalno izjednacene sa registracijom) vjerskih zajednica, ali je cinjenica i to da se radi o manje od 50% od ukupnih odredbi postojeceg zakona, sto sustinski i pravno-tehnicki predstavlja vise nego dovoljan argument protiv ukidanja zakona u cjelosti, vec da se kroz njegove izmjene i dopune, putem derogacije (,,derogatio legis”) izbrisu ili pravno koriguju njegove sporne odredbe. Na taj nacin, pojednostavio bi se i ubrzao postupak eliminisanja ocigledno neustavnih i diskriminatorskih odredbi tog zakona, za razliku od postupka donosenja novog, koji bi zahtijevao dugotrajnu javnu raspravu i ucesce veceg broja cinilaca, bez objektivnih razloga i potrebe.

Bez obzira na ustavnu odvojenost vjerskih zajednica od drzave, propisanu odredbom cl.14. Ustava Crne Gore, crkva kao subjekt na koji se navedeni zakon najvise i odnosi, itekako ima pravo i obavezu da o prednjem vodi racuna, tim prije sto je i sama neposredni ucesnik i konstituent drustvenih odnosa i procesa u drzavi. Pritom, bilo kakvo uslovljavanje, pa i sastava nove vlade prethodnim ukidanjem ili izmjenama i dopunama navedenog zakona, ne bi bilo objektivno moguce podvesti pod pravnu argumentaciju, niti bi tako nesto vodilo svom cilju, a to je da novi akt bude u potpunosti uskladjen sa Ustavom, ostalim zakonima, fakticitetu postojanja tradicionalnih vjerskih zajednica, i medjunarodnim standardima. Tek nakon svodjenja navedenog zakona na teren prava, dakle u ,,mirne vode”, sto ce se uciniti njegovim kvalitetnim izmjenama i dopunama, treba uci u postupak pregovora i zakljucenja ugovora izmedju crkve i drzave, ne i prije toga, kako se naknadno ,,kao repovi” ne bi vukla otvarala pitanja, koja ne bi smjela da budu sporna, a mogla bi da opterecuju taj proces.

https://www.facebook.com/velibor.markovic.336/posts/1300255883652858