Eh, da mi je

Objavljeno: 25.09.2020, 20:11h

Piše: Ibrahim ČIKIĆ

Naum pade mi pokojni Dragoljub, kućni prijatelj mog rahmetli oca Avde i njegovo kazivanje.

Poslije Drugog svjetskog rata, po ugledu na bratsku Rusiju i kod nas počeše osnivati Zemljoradničke zadruge. Stanovništvo poče negotovati, ali navališe razne opštinske komisije i počeše agitovati i ubjeđivati seljane kako je to za njih bolje i kako je to stav Komunističke partije. Jednom riječju – mora se i nema druge.

I nova vlast je, isto kao i kraljevska, odmah nakon uspostavljanja režima angažovala svoje dezinformatore i špijune. I tako UDBA vrbova Milivoja i Radivoja, (dva brata), da špijuniraju banjanske seljane. Tako za vrijeme jedne rasprave đed Vukosav, još dok je diskusija bila u toku, glasnim negodovanjem privuče pažnju na sebe, ali mu zbog poodmakle starosti i velikog ugleda u selu progledaše kroz prste. Ne lezi vraže, špijuni ne bi bili to što su kada bi propuštali prilike. Čim je komisija otišla, Milivoje i Radivoje počeše nuditi rakiju prisutnima i poslije nekoliko naiskap ispijenih čaša đed Vukosav diže čašu i nazdravi prisutnima.

„Živi i zdravi mi bili moji Banjani, dižem ovu čašu da vam nazdravim na parastosu banjskih domaćinstava.“

Poslije ove Vukosavove zdravice, već sutradan Milivoje i Radivoje odoše i prijaviše đeda. Šumar odmah dobi zadatak da motri na Vukosava. Prođe i mjesec dana a đeda niko ne dira, tako da svi u selu zaboraviše pomenuti događaj. Ali, ne lezi vrže, na đedove jade urani on jednoga jutra i ode u šumu, kako bi nasjekao malo drva za ogrijev. Šumar ga uhvati na djelu i napisa mu prijavu. Pozvaše đeda na sud, i više zbog negodovanja oko zadruga, nego posječenih drva, đeda osudiše na mjesec dana zatvora i ekspresno ga poslaše u Jusovaču.

Odleža Vukosav kaznu, izađe na slobodu i ne prođe dugo vremena u Banjanima umrije njegov komšija i dobar prijatelj. Okupili se seljani, dolaze plemenici iz okolnih sela na sahranu i drže govore. Dođe red i na Vukosava. U tom zlu času ispred sebe ugleda Milivoja i Radivoja, udari mu krv u sljepočnice, stade pored kovčega i poče držati govor.

„Dragi prijatelju, ovo mi je najteži dan u životu. Danas se zauvijek opraštam od tebe. Blago tebi, moj dragi brate i prijatelju, ti odlaziš na bolji svijet, a ja i dalje ostajem u Banjanima da patim. Prijatelju, tamo ćeš sresti Milovana, Krsta, Vuka, Jovana i mnoge druge naše komšije i prijatelje. Molim te kada ih vidiš i budeš razgovarao sa njima, gledaj ih pravo u oči i kaži im živu istinu šta se dešava u Banjanima. Slobodno im reci onako kako je i nemoj se plašita Milivoja i Radivoja da će te ošpijati.“

***

Poštovani građani, za razliku od ondašnjih špijuna koji su radili za vlastitu državu, današnji špijun-političari (a namnožilo ih se, sve u duplo)  rade za tuđe države koje svojataju kao svoje. Živjeti ili umrijeti pitanje je sad.

Teško je voljeti domovinu u kojoj te svakodnevno komšije ubjeđuju da je to kvazi na kvazi država i da kao takva ne može postojati, a da pri tome svi živimo jadno i čemerno. Eh da mi je da odem u Luksemburg i najzad zavolim Crnu Goru.

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply