Čudo neviđeno

Objavljeno: 16.09.2020, 12:31h

Piše: Omer ŠARKIĆ

U Crnoj Gori se 30. avgusta, na jedanaestim po redu parlamentarnim „izborima“, desilo čudo neviđeno. Milo Đukanović i njegova interesna grupa, organizovana u formi partije zvane DPS, izgubila je „izbore“. Desilo se ono u što ne mali dio građana, među kojima sam i ja, jednostavno nije mogao da vjeruje – da Đukanović može izgubiti izbore koje sam organizuje, bez postojanja bar jedne slobodne institucije, sa krađom i pritiskom na glasače, koja se poslednjih nekoliko „izbora“ nije krila, a na što su zapadni posmatrači i partneri uporno žmurili, nazivajući je institucionalnom prednošću.

Analiza čuda neviđenog koje se desilo imamo na stotine, stoga neću detaljisati. U najkraćem, DPS je srušio samog sebe. Bio je čvrsto uvjeren kao i ja, da na „izborima“ koje organizuje tako kako organizuje ne može pretrpjeti poraz. Podcijenio je uticaj Crkve i mitropolita Amfilohija, te drugih, neformalnih centara moći. Uz to, partijski aktivisti koji su prikupljali sigurne glasove i kojima je od dužine liste sa potpisima zavisilo napredovanje, su u borbi za partijski – a time i funkcionerski rejting, punili te liste – bez veće provjere – i onima kojima su crkvene kletve i pozivi u međuvremenu postali bitniji od partijske pravovjernosti.

Poslije sveopšteg šoka, nastalog kako u DPS-u tako u dotadašnjoj opoziciji, krenula je neviđena kampanja i hajka na mladog Dritana Abazovića, čelnika URE. Albanci, Bošnjaci, ali i svi viđeniji intelektualci iz regiona su čas vapili, čas prijeteći upozoravali Dritana Abazovića da će biti upamćen kao najveći izdajnik ako napravi koaliciju sa „četnicima“. Te regionalne i građanske „demokrate zapadnoevropske provenijencije“ su tražile od Abazovića da izda volju birača, pokazujući da su, u stvari, sve suprotno od onog kako su se javno predstavljali. Abazović je javno linčovan, a predvodnici linča su bili upravo oni koji bi, bar po dosadašnjem javnom predstavljanju, trebali principijelno stati protiv takvog stanja stvari.

Za sebe mislim da sam jak, ali ne malo puta sam se zapitao da li bih bio u stanju da izdržim tolike pritiske kakve je istrpio Abazović.

Albanci i Bošnjaci zabrinuti za svoju sudbinu (mnogi za svoje sinekure) su tražeći od Abazovića da izda svoja predizborna obećanja, u stvari tražili da nikad sa sebe ne skinemo oreol izdajnika i nacija kojima ne treba vjerovati, što je, htjeli mi to priznati ili ne, dominantno mišljenje većine u Crnoj Gori. Da je Abazović poklekao, manjine bi u Crnoj Gori zanavijek ostale parije i izrodi koje služe samo za potkusurivanje u društveno-političkom životu Crne Gore, i u datom momentu – kakvih je na Balkanu svako malo, za njihovo protjerivanje ili uništenje. O tome bošnjačko-albanski intelektualci očigledno nijesu mislili.

Pobjednička opoziciona trojka je, shvativši da su, ipak, napravili čudo neviđeno povukla iznenađuje dobre poteze, odmah potpisavši principe na kojima će se konstituisati buduća vlast. Jedina greška im je bila, što se u noći pobjedničkog slavlja svo troje nijesu zaputili u Pljevlja kako bi smirili razbuktale nacionalističke strasti, koje prvo veče, to pouzdano znam, nijesu bile nikakvo djelo „udbe“. Kasnija dešavanja su očito njeno djelo, kao vid „odlučujućeg“ pritiska na Abazovića.

Dok među većinom građana, mnogo većom nego su to pokazali rezultati „izbora“, još vlada pobjednička euforija, novu vladu čekaju zadaci za kakve treba biti pravi junak (ili avanturista?) da bi se neko prihvatio namještenja u njoj. Većina građana i dalje nije svjesna da nas čeka umanjenje plata, poslije Nove godine i penzija, otpuštanja sa posla i smanjenje neefikasne javne administracije. Da je borba protiv korupcije i kriminala sa ovakvim tužilaštvom i sudstvom skoro nemoguća, a za promjenu tužilaca i sudija treba tropetinska većina koju buduća vlast nema. Da će, da bi se napravio pravi Javni medijski servis, uz najbolju volju – ako je bude, trebati minimalno godinu dana, a najuticajniji medij Vijesti neće biti ni približno kritičan prema novoj vlasti kao prema prethodnoj. I NVO sektor može upasti u tu zamku, a DPS-u/SD-u će trebati vremena da nauči djelovati kao opozicija. Uz sve to, Crkva je postala – htjeli mi to da priznamo ili ne, odlučujući politički faktor i postoji opasnost da se sva politička moć skoncentriše u njene i ruke ljudi bliskih njoj. Pitanje je i koliko će Zdravko Krivokapić – koji za sada vuče poteze i nastupa skoro bez greške, moći da iskontroliše istrošene političare tipa Medojevića i Mandića, njihove sumanute izjave i poteze. Uvijek se treba prisjetiti kako je prošao Lekić kada je pokušao da promjeni kurs DF-a i kada su se navedeni osjetili ugroženim.

Osim prazne kase, enormnog duga, opstrukcije sa svih strana, novu vladu čeka i epidemiološki haos, mafijaški karteli, majke sa troje djece i njihove naknade, Zagoričani sa nelegalnim objektima, opozicioni „prvoborci“ sa zahtjevima da se nagrade njihove zasluge, partijski aktivisti koji žele ministarstva i direktorska mjesta u državnoj upravi…

Neka je novoj vladi Bog upomoć.

Smjena vlasti se najzad valjda morala desiti, makar zbog Zaharove ako ne zbog nas. Jer, sjutra bi, na prigovore sa Zapada kako Rusija podržava Lukašenka, Zaharova mogla hladno odgovoriti i poentirati „Đukanović koga vi podržavate je šest godina duže na vlast od Lukašenka, vlada na istim principima, a vi ga navodite kao primjer zapadnih vrijednosti i demokratije na Zapadnom Balkanu“.

Da se vlast mijenjala redovno, što znači da su dosadašnji izbori bili demokratski, ne bi nas čekao ovakav haos i svima bi bilo lakše. Ovako, čudo neviđeno koje nam se najzad desilo može biti nada, ali i totalni potop iz najboljih namjera – kao u istiomenom filmu Živka Nikolića.

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply