‘Umjetnik ako nije slobodan nije umjetnik’

Objavljeno: 30.08.2020, 20:01h

Slaviša Grubiša: Naravo da nema kompromisa između umjetnika i moćnika. To sam već rekao, s tim što moramo shvatiti da mi živimo u poremećenom društvu već trideset godina

Kulturni centar ‘Nikola Đurković’ iz Kotora je nedavno raskinuo ugovor o radu sa glumcem Slavišom Grubišom. Formalan razlog je navodno to što je, nakon usvajanja nove sistematizacije, ukinuto radno mjesto koje je on pokrivao duže od dvije godine.

Grubiša i javnost koja ga pamti ko osobu koja je bila direktno uključena u spontani građanski pokret ‘Odupri se’, procjenjuju da je upravo njegov društveni angažman bio motiv za raskid ugovora.

MILOVIĆ: Slaviša, upoznali ste javnost sa otkazom koji ste dobili u KC ,,Nikola Đurković”. Predali ste slučaj Agenciji za mirno rešavanje radnih sporova. S obzirom na etiketu “zarobljeni”, koju skoro sve institucije u Crnoj Gori vuku, čemu se nadate?

GRUBIŠA: Uvijek i pored svega šta se dešava u našoj zemlji nadam se da postoje pojedinci koji neće podleći pritiscima i koji će poštovati prije svega zakon, a samim tim poštovati prava, i mene kao pojedinca i svih ostalih ljudi koji su oštećeni na bilo koji način od strane ovog nakaradnog sistema. To je moje nadanje, a očekivanja su malo drugačija. Očekujem, pogotovo u ovom osjetljivom trenutku, da sistem još jednom pokaže da može da radi šta hoće.

Cijena koju plaćaju umjetnici, umjetnici koji su svoj uticaj ( stečen talentom, radom i širokim pogledom na svijet ) upotrebili da se suprotstave učaurenom sistemu je izuzetno skupa. Vi ste učešćem u protestu ‘Odupri se’ jasno iskazali svoje stavove i kritike. Posle određenog vremena, dobili ste otkaz. Da li ste predosjećali da će do toga doći, i ukoliko jeste, da li je osjećaj slobode tih noći dok su trajali protesti bio vrijedan?

Prvo moram da kažem da umjetnik ako nije slobodan nije umjetnik. Naravno da sam mogao da pretpostavim šta će se desiti u nekom narednom periodu, ali nisam mogao da ćutim. Nisam ja osjećao slobodu samo tih noći dok su protesti trajali. Ja je osjećam i danas, a taj osjećaj je neprocjenljiv. Onaj koji ćuti i žmuri na nepravdu, na krađu, na sve loše pojave u društvu ili ih čak i podržava zarad nekog trenutnog ličnog interesa nikada neće osjetiti slobodu. Ja svoju slobodu nosim u sebi, a moje učešće u protestima je proisteklo iz želje da tu slobodu omogućim i drugima.

Nazadna društva pokušavaju ukalupiti umjetnost i umjetnike i podrediti ih sebi. U našem društvu imamo umjetnike poput tebe i umjetnike koji za svoje sluganstvo dobijaju pozamašne materijalne stimulanse iz različitih fondova. Kada i ako naše društvo napokon doživi svoj procvat, kako vidite njegov odnos prema umjetnicima i umjetnosti?

Umjetnici su oduvijek i svuda u svijetu bili oni koji kritikuju. Ta kritika može biti upućena kroz umjetnička djela ili kroz izgovorene riječi. Nažalost u Crnoj Gori je jako malo umjetnika koji se usuđuju da javno iznesu kritiku, vjerovatno iz straha da ne ostanu bez posla, ili sredstava za razne projekte koji im omogućavaju da prežive. Da me pogrešno ne shvatite, ja ne kažem da umjetnik ne treba nikada da bude dio nekog sistema, naprotiv, potrebno je upravo to zbog razvoja umjetnosti i kulture, ali je umjetnik dužan da ukaže na loše društvene pojave kada se dese. Umjetnik je individua i ne smije podleći ni jednom partijskom kolektivnom mišljenju. Za to moraju prvo da se izbore sami umjetnici pa onda da rade na osvještavanju samih političara koji nam kroje sudbinu, da ih naučimo da kritika nije loša sama po sebi, da ako te kritikujemo ne znači da želimo da ti bude loše, nego da se popraviš i budeš bolji.

Današnje društvo srlja u propast, kažu mudri pesimisti. Ukoliko ikada doživimo neki,,restart” , šta mislite kako će oni koji su plivali niz maticu objasniti novim generacijama zašto su, zbog čega trpjeli i bili saučesnici u stvaranju neslobodnog društva? Jer, nekada i nekome će se morati polagati računi.

To je pitanje koje i ja često postavljam sam sebi mislieći na one ljude koje poznajem a koji su na tom putu. Među njima ima i ljudi koje mnogo volim, koji su mi dragi i sa kojima razgovaram na tu temu ali oni očigledno ne gledaju daleko. Ne znam kako će objasniti, hoće li uopšte moći da objasne. Meni je žao što su oni čvrsto ubijeđeni da su na pravom putu, da su slobodni građani, a nisu, i što će  jednom kada ovo prođe shvatiti da nisu bili slobodni, da su podržavali urnisanje ovog predivnog parčeta zemlje, a tada će morati da spuste pogled pred svojom djecom, osjetiće stid, sramotu…  Mi tada moramo da im budemo podrška, to su naši sugrađani. Moraćemo da ih izvučemo, da im pomognemo da nastave dalje i da ne budemo osvetnički nastrojeni, već da zajedno krenemo u izgradnju boljeg društva, boljeg sistema, svjesni grešaka koje su napravljenje. Ne mislim naravno na vrhove raznih piramida, oni će morati da objašnjavaju svoje postupke nekim drugim institucijama. A i Spuž nije daleko, evo ja živim u Spužu tridesetpet godina i šta mi fali.

Kako gledate na obrazovane ljude, pa i umjetnike čiji pogled ,,ne dopire duže od dužine lanca kojim su svezani u svoje kaveze ispletene od naučenih teoretskih fraza”? Odnosno, one ljude koji zloupotrebljavaju vjekovno znanje, umjetnost zarad štićenja tuđe i nekontrolisane vlasti? Da li ste saglasni da kompromisa nema između umjetnika i moćnika?

Naravo da nema kompromisa između umjetnika i moćnika. To sam već rekao, s tim što moramo shvatiti da mi živimo u poremećenom društvu već trideset godina. Postavlja se pitanje ko su moćnici, a ko umjetnici? Zaista ne mogu da shvatim da obrazovan, pametan, čovijek, svjesno biće, može da stane u zaštitu i opravdava kriminal, devastaciju prirode i slično.  Naš kompas se negdje izgubio, kočnice su otkazale i većina najboljih je napustila brod. Ko će nas i kako zaustaviti ja ne znam, samo se nadam da će to ipak biti zaustavljanje bez tragičnih posljedica.

Kao glumac, koliko se poistovećujete sa likovima koje ste igrali?Koliko se prepuštate umjetničkim djelima, tj – koliko dopuštate da Vas rane ili izliječe ? I da li ponekad bježite od stvarnosti?

Svi nosimo u sebi sve osobine i stvar je unutrašnje snage i vaspitanja da li ćemo da budemo uslovno rečeno dobri lil loši ljudi. E sad, glumcu talenat pomaže da iz sebe lakše izvuče sve te osobine i pokaže ih publici kako bi oni koji nas gledaju doživjeli pročišćenje. Zato ne bih rekao da se poistovjećujem sa likovima, samo se trudim da njihove postupke opravdam na sceni, da budu uvjerljivi.

Naravno da se prepuštam umjetničkim djelima, volim ih zato što im se prepustim i doživim ih na svoj način. Nekada me rane, nekada izliječe, ali uvijek je lijepo.

Od naše stvarnosti bježim sa svojim prijateljima najčešće. Kad smo okruženi dobrim ljudima stvarnost možemo da napravimo onakvom kakva nama odgovara. Da ne bježim vjerovatno bih do sada poludio.

U ovom vremenu, gdje već možda trpite i egzistencijalne posledice, odakle crpite snagu i inspiraciju za dalju borbu?

U nepravdi. To je nešto što me možda i najviše pogađa. Pored toga ono što me takođe pokreće u ovim suludim vremenima je želja da moja generacija napravi pomak, da ne ostavimo onima koji dolaze posle nas da vode iste bitke koje smo mi vodili.

Pravi umjetnik, kroz svoju umjetnost, priča o intimnim, bolnim porazima ne štedeći druge, a ponajmanje sebe, ne traži milost, a još manje je daje. U umjetnosti nalazimo nihilizam, romantiku, anarhizam i anarhiju, ali ne nalazimo povlačenje. Da li se treba toliko pružiti i da li boli to što te prava umjetnost želi ili cijelog ili ništa od tebe?

Svi koji se bavimo umjetnošću težimo onom najvećem, ali samo su rijetki dosegli vrh tog brijega. Na nama je da se dajemo do kraja, a konzuentima da procijene ili bolje reći da osjete, da li smo dosegli pravu umjetnost. Nekada to boli ali je ta bol lijepa, ljekovita.

Razgovarala Ksenija MILOVIĆ

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register