Iz kosmologije i nauke Waltera Russella

“Ja sam SVJETLO, ali svjetlo koje sam ja nije svjetlo koje se opaža čulima svemira koji se opaža čulima“.

“Ja, stvaratelj mislim. Mislim u dva svjetla proizašla iz jednoga koje sam ja, a ipak ta dva svjetla nisu ja, niti je moje mišljenje ja.“

“Uistinu kažem, dajem od sebe i uzimam; Jer ja sam onaj koji stvara slike da bi ih uklonio i ponovno stvorio.

“Ja sam um koji misli, koji vječno misli promjenjive slike svog nepromjenjivog sebstva.

“Moja se slika vječno mijenja s promjenom dva svjetla moga mišljenja, ali ja sam se nikada ne mijenjam.“

(Iz The secret of light, Walter Russell)

Malo je kome danas poznato ime Waltera Russella (1871-1963) američkog genija, Teslinog savremenika za kojega je čak i Nikola Tesla rekao da je hiljadu godina ispred svoga vremena. Njegov periodni sistem elemenata je tačno predvidio poziciju i karakteristike četiri elementa godinama prije nego su ih naučnici otkrili u laboratoriju. To su elementi danas poznati kao Deuterij, Tricij, Neptunij i Plutonij.

Njegov univerzalni genije ostavio je iza sebe Duhom nadahnutu sliku svemira i nacrt za novu nauku koja još čeka priliku da bude shvaćena i primijenjena.

W.R. objašnjava da je jedno nepokretno magnetsko svjetlo izvor svega i nalazi se u središtu atoma. Iz njega neprekidno proizlazi sve što postoji u formi svjetlosnih talasa u formi polarnih sila, elektriciteta.

Ono što čovjek čulima percipira samo su različiti pritisci svjetlosnoga talasa, različite tačke jednoga talasa. Dakle radi se samo o kretanju svjetla.

Simbolički igra svjetla i sjene uz pomoć dualne električne sile oblikuje razne forme pojavnoga svijeta. Ali taj dijalektički svijet nije stvaran on je električna projekcija jednog uma, božanske ideje koja putem misli pokreće svjetlo. Jabuka, mrav, komad željeza, ljudsko tijelo, sve je to istog porijekla, nastalo u vječnoj izmjeni i vraća se istomu.

To je gnostička i vrlo radikalna slika svijeta koja prvo sagledava dualnost čovjekove prirode i svijeta, a onda jednu odbacuje kao nestvarnu.

Čovjek se može smatrati dvostrukim bićem, ali u konačnici ta dualnost je prividna.

„Mi naizgled živimo u dva svemira: mirnom svemiru kosmičkoga uma i znanja i s druge strane u svemiru opažanja, svemiru ritmičkih talasa misli uma.

Mi ne možemo vidjeti božanski kosmički svemir, samo ga možemo u sebi spoznati. S druge strane ne možemo spoznati talasni svemir božanskih misli, njega opažamo čulima.

Kosmički svemir jednog nepokretnog svjetla sveznanja je sve što jeste.

Vibrirajući svemir talasa misli koji opažamo samo se čini da jeste.“

(Iz The secret of light, Walter Russell)

Čovjek živi u zbunjujuće kompleksnom svijetu posljedica čiji uzrok ne poznaje. Zbog naizgled beskrajne kompleksnosti i mnogostrukosti ne uspijeva vidjeti jednostavan princip u osnovi svega – princip ravnoteže. I tako komplikuje istinu dok njeni mnogi uglovi, strane i fasete ne izgube ravnotežu među sobom i s njim.

„Bog ima samo jednu IDEJU, jednu ŽELJU, jedan CILJ, jednu AKTIVNOST i jedan ZAKON.

Njegova je jedina ideja njegovo jedinstvo u ocu-majci-ljubavi. Njegova je jedina želja u intervalima koji slijede jedan za drugim u kojima se smjenjuju djelovanje i mir, da misli to djelovanje. Jedini mu je cilj da ono što JESTE i što ZNA smišlja prema vlastitoj slici. Jedina aktivnost mu je davanje. Njegov jedini zakon je da ono što daje mora biti u jednakoj mjeri uravnoteženo vraćanjem.“

(Iz Atomic suicide, Walter i Lao Russell)

Istina je jednostavna. Ravnoteža je jednostavna. Ritmička, balansiran izmjena između svih parova suprotnih izraza u prirodnim pojavama i ljudskim odnosima je savršena umjetnost božanskog svemira svjetla.

Nebeska tijela i sva materija su komprimirani prostor. Prostor je ekspandirana materija. Nema suštinske razlike među njima. Jedno koje se manifestira kao dvoje, kao dvije polovine je u osnovi svega.

Materijalni svemir, svemir izmjene suprotnosti je električni zapis misli.

Današnja civilizacija i nauka su bazirani na empirijskom znanju, odnosno na čulnom opažanju. Ali opažanje i znanje su dva odvojena fenomena. Opažanje je samo električna reakcija na električni impuls. Oboje pripadaju istom nivou manifestiranoga, oboje jednako nestvarni.

Znanje je pak direktno povezivanje svjetla sa svjetlom, jednim nepokretnim iz kojega sve ostalo nastaje. Znanje je povezano s jednim, univerzalnim umom, Pimanderom egipatskih misterija.

Russellov model

Russell svemir naziva harfom s devet žica. Njegov periodni sistem prikazuje devet oktava materije. Različiti materijali, elementi i različiti tonovi su ista stvar. Materija nema supstancijalnost (baš kao i u kvantnoj fizici).

U tom sistemu na početku svake oktave je plemeniti gas.

Prema Russellu, priroda bilježi svaku akciju i želju tijela kao i svaku želju i misao duše u tim kosmičkim elementima, takozvanim plemenitim, ili inertnim gasovima (helijum, neon, argon i dr.) Oni se ne spajaju s drugim elementima i osnova su božanskog sistema zapisivanja pomoć koji se zapisuje sve kao sjeme manifestacije, koja je ekstenzija i multipliciranje uvijek prvobitnog para suprotnosti, tako sve do ispunjenja svrhe.

Russell je skretao pažnju na radioaktivne elemente kao posljednju fazu materije. Oni imaju svoju ulogu u zemlji pripremajući novi život, ali izvan zemlje šire princip toplote, radijacije, umiranja. Russell je predvidio mogućnost globalnog zagrijavanja i porasta temperature u atmosferi, i to zbog vađenja i korištenja radioaktivnih elemenata. Radioaktivni otpad bi trebalo vraćati u zemlju, ravnomjerno ga raspoređujući. Upravo suprotno od onoga što se danas čini, njegova gomilanja i betoniranja na površini Zemlje.

U svjetlu je sjeme kreacije. U svjetlu je biće i u sjemenu je želja za bivanjem. Ta želja u sjemenu je duša u sjemenu.

To je dvostruka želja za očitovanjem i ponovnim povlačenjem očitovanoga.

Ona se očituje dijeljenjem cjeline na djelove, nepromjenjivo u promjenjivo, neuslovljeno u uslovljenomo, besmrtnost u smrtnost… Iz jednog vječnog svjetla rođena je tama i iz tame svjetlo kao njen par, suprotnost i ravnoteža. Iz dana bez noći rođena je noć, a iz noći dan.

Iz jednoga je nastalo dvoje, čineći skupa sveto trojstvo.

„Gledaj svjetlo koje je u tebi, a ne tijelo s kojim samo manifestiraš svjetlo, jer samo je u tome tvoj put do snage i jedini put Bogu, izvoru svih stvari bez kojega ništa u svemiru ne bi moglo biti ni postati.“

(Iz The secret of light, Walter Russell)

1. Russell kao i gnostici ukazuje na jedini način istinske spoznaje. Iznutra prema van. Za njega je istorija ljudskog razvoja – razvoj iz džungle materije do planine Duha – I sada je upravo vrijeme kada je imperativ da čovjek sve više živi u svemiru kosmičkoga svjetla, a manje u svemiru senzacija (opažanja) električnih talasa.
2. Rusell je bio jedan od prvih koji je koristio izraz „new age“, jedan od prvih glasnika doba vodolije. Doba kada će sve veći broj ljudi biti u stanju shvatiti naučnu utemeljenost nekada mističnih riječi učitelja čovječanstva. Doba u kome se ruše dogme, u kome se od čovjeka traži da razumije.

Istinski napredak neke civilizacije može se mjeriti jedino mjerom poznavanja božanskog zakona i njegova očitovanja. Posljedice nepoznavanja božanskoga univerzalnog zakona ljubavi i održavanja ravnoteže uvijek vode slomu.

Bog, naravno, nikoga nikada ne kažnjava nego se zakon manifestuje uvijek nepogrešivom tačnošću, sve se na kraju balansira, a čovjek doživljava posljedice kršenja zakona kao kaznu.

Dolazi vrijeme kada postaje jasno da se ne može okrivljavati ništa i nikoga izvan samoga sebe za ono što se događa. Da je potrebno prihvatiti odgovornost u sustvaranju, odnosno očitovanju svijeta i početi djelovati prepoznajući i poštujući božanski zakon.

Jer, na početku i na kraju, sve je JEDNO.

To JEDNO čeka da ga shvatimo i prihvatimo, čeka nas u nepokretnoj tački koja je izvor i središte svega. On koji je bio, koji jest i koji će doći, čeka da i mi budemo kao on, svjetlo svijeta.

Kosmologija Waltera Russela ima istu poruku kao i stihovi iz Astavakra Gite zapisane kao razgovor učenika, kralja Janake i jednog od najvećih i najstarijih učitelja advaite: Astavakre.

 

Janaka reče: Svjetlo je moja priroda

Ja nisam ništa drugo nego to.

Kada je svemir obasjan, obasjan je mojim svjetlom.

 

Zapanjujuće kroz neznanje u meni se pojavio zamišljeni svijet,

Kao što se sedef prikazuje kao srebro, uže kao zmija

Ili fatamorgana u zracima sunca.

 

Svemir koji je potekao od mene stopiće se sa mnom

Kao vrč sa glinom, kao talas s vodom,

Kao narukvica sa zlatom.

 

Ja sam zapanjujući, klanjam se sebi.

Kada čitav svijet bude sravnjen sa Zemljom

Od Brame sve do posljednje vlati trave

Ja neću nestati,

ja sam vječan.

 

Ja sam zapanjujući, klanjam se sebi.

Iako tjelesan, ja sam nedualan.

Niti kuda odlazim, niti dolazim odnekuda

Ja samo postojim prožimam se sa svemirom.

 

Ja sam zapanjujući, klanjam se sebi.

Niko ovdje nije tako moćan kao ja

Koji kroz vječnost podržavam svemir

A da ne dotiče tijelo.

 

Ja sam zapanjujući, klanjam se sebi.

Ja nemam baš ništa,

Ili ja imam sve što može biti obuhvaćeno riječju ili mišlju.

(Astavakra Gita)

Izvor: val-znanje.com