Bila je 1992. ili 1993. godina. LSCG je ispred Skupštine organizavao miting, mislim za mir – protiv rata. Bio je to pravi antifašistički protest, a ne ova licemjerna propagandistička sranja, koja upravo gledate i slušate. Na tzv. Javnom servisu, najviše.
Na mitingu ispred Skupštine se okupilo oko 3 000 do 4000 ljudi, koji su mirno i civilizovano – kako je to LSCG uvijek radio, iskazivali protest protiv fašizovane Crne Gore, koja je politički, vojno i propagandno podržavala ratove u susjedstvu, bila saučesnik u njima, uprkos lažnoj istoriji koju nam sad propovijeda, pored ostalih, dobitnik Trinaestojulske nagrade Živko Andrijašević, i sadašnji predsjednik države, tada Vlade, Milo Đukanović.
Đukanovićev i Bulatovićev pulen, direktor tadašnjeg KAP-a Vuksanović, organizovao je svoje radnike da iz kruga fabrike pođu na kontramiting. Došlo ih je oko 2000 do 3000: zapjenjenih i zajapurenih, naoružanih motkama, lopatama, vilama!
Podsjetiću da je KAP tada imao oko 5000 radnika, sada ih ima par stotina!
Policija sa štitovima je kao napravila kordon na stotinak metara od mjesta mitinga LSCG, kod semafora u blizini hotela Crna Gora, koji je sada, jelte, Hilton, da bi spriječila da nas nahuškana rulja linčuje. Naoružani lumpenproleteri su dobro znali i osjećali da je policija na njihovoj strani. Bili su izuzetno agresivni dok je policija „jedva“ uspijevala da ih, onako naoružane, spriječi, da nas prebiju i rastjeraju. Da vam dalje ne bih opisivao kako je to izgledalo, reći ću to u jednoj rečenici. Izmanipulisani radnici su izgledali original kao oni Hitlerovi batinaši po ulicama u predratnoj Njemačkoj, koje ste gledali u dokumentarnim filmovima.
Da bi izbjegao eventualne sukobe, Slavko Perović je pozvao nas okupljene, da se Njegoševom ulicom mirno povučemo premu Trgu Ivana Milutinovića, sadašnjem Trgu zavisnosti.
U tom povlačenju, bio sam na samom začelju kolone. Odjednom, kada nas je ostalo još samo dvadestak, iz podruma ispod Skupštine je sa štitovima istrčala nova četa policajaca i zapriječila nam put. Ostali smo odsječeni, dok je istovremeno onaj policijski kordon kod semafora propustio razularenu rulju, koja je krenula prema nama, ne bi li nas linčovala. Noge su mi se odsjekle od straha, koljena počela da mi klecaju. Odjednom, vidim čovjeka pored sebe od nepunih 50 kilograma, kako se svađa sa policijom i traži da nas propuste. A onda, kako se zalijeće i svojim tijelom pokušava da probije postavljeni policijski štit. Onako krhak, odbio se od štita kao loptica skočica o betonu, dok su mu naočare pale sa glave. Bio je to Zuvdija Hodžić. Koliko je tu hrabrosti i prkosa pokazao, teško je opisati. Kada je nahuškana rulja bila već na skoro dvadesetak metara od nas, povuče nas jedan momak za ruke, pokaza put pored istih tih garaža iz kojih je izašla policijai, trkom se izvukosmo i spasimo. Nakon što sam malo došao sebi, stalno mi se pred očima pojavljivala Zuvdijina slika, kako onako nejak prkosi policiji, pokušavajući da probije kordon. Divio sam mu se i što je tada bio na skoro svim antirežimskim protestima i tribinama, uzimao riječ, ne libeći se da stvari nazove pravim imenom.
U vrijeme kada je moj direktor bio Mihajilo Banjević, Zuvdija Hodžić, najprije polako, poslije otvoreno, prelazi na stranu fašista iz devedesitih. Iz ideoloških razloga nije sigurno, ali o tome neću. Banjević je za takve transfere i transformacije bio majstor.
Već duže vrijeme sam mislio da napišem ovakav tekst, ali sam se sudržavao upravo iz pijeteta prema nekadašnjem Zuvdiji Hodžiću i navedenom događaju. Međutim, poslije današnjeg „patriorskog i antifašističkog govora“ koji je kao predsjednik SUBNOR-a saopštio na tzv. Javnom servisu, u kojem braneći preobučene fašiste napada one poput mene – morao sam.
Sa ponosom ističem da sam ja i dalje izdajnik onih na čijoj je strani sada Zuvdija Hodžić.
Antifašizam se ne pokazuje samo 13. jula, već se ta borba vodi svakog dana, na svakom mjestu, u svim prilikama. On se pokazuje konkretnim djelima i činjenima, ne praznim floskulama. Iskreni antifašisti su po pravilu, pogotovu na prostoru Blakana, izopšteni iz vladajućih elita, nijesu njihovi glasnogovornici i sluge.
0 Comments