Do promjene će doći, ali ona mora biti unutar čovjeka

Objavljeno: 25.06.2020, 16:28h

Miljan Nikolić, pjesnik:  Samo da ne potonemo u nekakav još dublji nacionalizam, svejedno kog predznaka, to neće biti korak dalje, već ukopavanje u rovove budućih sukoba. Razvoj društva vidim u dekontaminaciji nacionalnih netrpeljivosti, stvaranju plodne klime za razvoj različitosti kultura na prostoru jednog jezika

Svako ko je ikada posjećivao pjesničke večeri u Podgorici, pamti Miljana Nikolića i njegovo nadahute interpretacije poezije. Smjelo i pravo u centar stvari, on pogađa suštinu vođen traganjem za istinom i ljubavlju prema čovječanstvu. Zato je, kaže, i ostao ovdje na Balkanu. Ne traži, nikakve privilegije i nagrade, samo slobodu govora, izražavanja u javnosti.

Objavio je dvije knjige pjesama ”Uvod u Itaku” u izdanju edicije “Hododarje”, Matice srpske iz Crne Gore i “Leptirov pir”, u izdanju edicije “Novi talas”, Udruženja književnika Crne Gore.

Pjesnika danas u Crnoj Gori, Nikolić vidi kao “marginalca koji se ivicom trotoara uspinje da dokuči onaj još uvijek vidljiv trag svojih uvjerenja i iluzija odražen negdje daleko, s druge strane bića …”

Vjeruje u promjene, ali se pita koliko je čovjek danas za to dobar materijal, kad svi očekuju spas spolja, a ipak se mora krenuti od sebe. Koliki je naš otpor promjenama, pravo je pitanje, kaže pjesnik, uz poruku da je dekontaminacija nacionalizma jedna od prvih stvari na tom putu.

Klovnovijada, pjev o čovjeku koji se zaboravio

Gepostet von Miljan Nikolić am Montag, 1. Juni 2020

Kako bi predstavio sebe kao umjetnika u najkraćim i najbitnijim crtama?

Moje ime je Miljan Nikolić. Rođen sam u Zagrebu, i to je jedino izvjesno što još mogu da utvrdim o sebi. Pojedini izvori kažu, da sam dobar dio svog vijeka utrošio na sticanje diplome Filozofskog fakulteta u Nikšiću, na Odsjeku za srpski jezik i književnost, koju bezuspješno pokušavam da valorizujem na birou za zamajavanje nezaposlenog stanovništva Crne Gore. To je jedna od neprovjerenih činjenica, ali rado pominjana u upitnicima koje popunjavam radi legitimisanja svog nacionalnog identiteta i sl. ovdašnjih, odvećma presudnih parametara postojanja…

Svoje misli, mentalne predstave o porijeklu riječi, bića i svijeta ogledam u kratkim poetskim tekstovima, koje povremeno interpretiram u javnosti, na pjesničkim susretima, ili pak snimajući kratke audio-video zapise, tako ogledajući svoj lik u onima koje još interesuje šta ima da kaže ovaj insan u vijeku velike relativizacije svih dosadašnjih istina, laži i paralaži o ljudskom i odviše ljudskom u čovjeku… Toliko ovdje o meni, ostalo je stalo u mojim pjesmama.

Od kada pišeš poeziju? Zašto?

Moj pokušaj da ulovim njen trag oličen u reakciji mog bića na svijet koji me pobuđuje da govorim, datira još iz gimnazijskih dana, dakle devedesetih godina prošlog vijeka. Poeziju sam zavolio susrevši se s jednom nesvakidašnjom knjigom lirskih zapisa koju je moj otac, kako sam to saznao kasnije, koristio u praksi liječenja od alkoholizma, vesele Zagrepčane i druge stanovnike ovog šara pod nebom, sklone kapljici, i slobodnijem odnosu prema građanskim konvencijama. Tu sam knjigu pronašao devedeset i treće, četvrte, zagledao se u njen svijet uznjihanih zbitija s obje strane svijesti njenih protragonista i zavolio poeziju, njezin glas i govor, prisutan u fantazmagoričnim ispovjestima lirskog junaka koji iz situacije u situaciju nadmašuje svoju ludost u nastojanju da pobjegne od sivila poslijeratnog Beograda.

Knjiga se zove ‘Pijanci idu dijagonalno’, a njen autor Slobodan Marković, Libero Markoni, pjesnik s Čubure – za one koji nisu imali priliku, da navrate, živopisnog naselja u Beogradu. Pišem, da bih opravdao tako potcjenjenu ulogu homo ludensa u ovom sumnjivom vijeku, da bih se iskupio pred sobom.

Kako je biti pjesnik u Crnoj Gori?

Pjesnik, ovdje i danas, jeste marginalac koji se ivicom trotoara uspinje da dokuči onaj još uvijek vidljiv trag svojih uvjerenja i iluzija odražen negdje daleko, s druge strane bića, u nekome, ili nečemu nesaznatljivom, u samom činu stvaranja teksta. I to mu je dovoljno da jeste, ako jeste pjesnik. Ostalo su sve popratne pojave tog poziva. Biti u službi riječi i svog jezika nasušnog znači biti imun na povlastice i ugodnosti društvenog miljea blaziranog elitizma kao i zamke lokalnih protagonista propisanih mjera mišljenja i postojanja.

Vidljivo je i slučajnom namjerniku, čitaocu da su izvjesni autori privilegovaniji od drugih, ako li se pozabave manje iritantnim, ili čak veoma poželjnim dnevnopolitičkim temama, kao, na primjer, rekonstrukcija nacionalnog identiteta, postmoderno prevrednovanje istoričeskih sobitija, opanjkavanje ovih, ili onih nacionalnih manjina, i veličina… Imamo promovisanje autora preko nekakvih evropskih fondova koje niko živ nije pročitao, niti su knjige uopšte stigle do književne javnosti i kritike. I to su naše nacionalne novoproklamovane veličine, koje, sve je izvjesno, već smo spakovali u muzej, odnosno nekakve anale i podrume biblioteka, tako da ih neće niti čitati nadolazeća pokoljenja. A književna kritika mudro ćuti o svemu. Analiziraju Pekića, Kiša i Andrića… Igraju na provjerenu kartu, gaje sopstvenu naobrazbu u zrcalu svog esnafa i klase… Zašto da se troše na vrednovanje još nepročitanog štiva suvremenika?

Šta je za tebe poezija?

Isijavanje bića njenog autora. Sinkretizam muzike i likovnosti, u organizmu teksta. Poznata je posmodernistička podvala da je sve što je tekst, skupa tkano, prepleteno i nekakva poezija! Važno je nabosti pravi diskurs, nanišaniti okom ugao posmatranja i svakojaka brljotina na hartiji postaje umjetničko djelo. Jeste to tako, ali u zabavištancetu zvanom Preduzeće za zamlaćivanje javnog mnjenja!

Vidjeli postmodernisti da nadrealizam može da izvrne naglavce sadržinu pjesme, pa i oni digli graju kako umiju da pjevaju. Nije sve tekst, niti je svaki tekst ni jedan jedini sozercaj od pjesničke riječi… Tekst je najšire moguće odabran pojam za takvo nešto, unutra su skupovi i podskupovi književnih žanrova, a poezija je supstrakt onog najsvedenijeg u jeziku, do usijanja dovedenog u biću kaljenjem riječi i govora.

To je, po prirodi stvari, najređi sastojak tog nekakvog nasumice odabranog teksta. Pa vi izvolite,

pronađite mi što je to odista poezija u njemu! Ovo kažem književnim kritičarima, na uvce u prolazu kad ih slučajno sretnem… ali oni čitaju, čitaju Pekića, Kiša i Andrića… Mole za tišinu, u Borhesovoj toliko otrcanoj od citaterstva paradigmi biblioteke kao lavirinta nasumičnog tumaranja za poezijom…

Da li si i dalje panker u duši?

Moje pankerske čizme u kojima sam devedesetih prošlog vijeka plesao na podijumu uz Partibrejkerse i vinkovačke Majke, uništio koljena, danas su u ormaru, relikvija jedne mladosti koja nije htjela da povjeruje da postoji išta poštenije u tom trenutku na Balkanu, do biti pank roker i biti na tragu velike rok prevare Johnny-a Rotten-a i potpuno uvredljivog negiranja klasike, tako i tradicije naših naroda i narodnosti. Danas nosim druge čizme, koje bolje prodiru u jalovo i tusto meso provincijskih trbuhozboraca, ostavljaju preciznije poentirane tragove, bolje pogađaju suštinu zaglupljivanja mase!

Koja te društvena zbivanja, fenomeni najviše privlače da pišeš o njima? Zašto?

Interesuje me identitet pojedinca, marginalizovanog kolektivnim pojednostavljivanjem ličnosti u melanžu biračkog tijela i mase koja se giba kako vjetrovi vremena naviru. Ovdje se u nas toliko pojednostavljuje ta priča o identitetu. Govori se o nekakvom nacionalnom identitetu krojenom po mjeri ideologa vladajuće struje, o tome da je dovoljno biti nacionalno kategorisan, pa tako po nekom difoltu imamo svoj kroj, mjeru i zapreminu tijela koja, kako pjesma kaže, ipak nije dovoljna… Ne postoji nacionalni identitet, postoji entitet. Crnogorski entitet, srpski, hrvatski, romski, svejedno koji, ti ga sam poznaješ.

Nema šta ko drugi da ti ga nameće! A tvoj identitet je nešto drugo.

Svaki čovjek u istoriji čovječanstva ima svoj i poseban identitet koji mu niko ne može odrediti spolja njegovog unutarnjeg svijeta, svijeta njegove ličnosti, koji je i odviše složen da bi se tako prostački mogao uprostiti i svesti na nekakav monolitni nacionalni idenitet. To rade angažovane hulje u službi kreiranja određene atmosfere, to je kao štaka koja se potura onima koji ne umiju, ne mogu, jer im društvo ne daje izbora da se odvaže i odluče na svoj autentični i lični izbor, kako htjeti, misliti i osjećati u svom jedinstvenom načinu pripadanja društvu. Poznajem svoj entitet i znam koliko mu pripadam. No to je moja lična stvar. Ne trgujem time. Time trguju bezidejni pisci, koji preko književnih tabora i kružooka u nedostatku autentičnog glasa traže svoje mjesto u lokalnoj istoriji. Meni to mjesto određeno pripadanjem strukturama i entitetima ne treba. Imam svoj plamen na službi riječima, i njime osvjetljavam zatomljena mjesta ličnosti lirskog čovjeka. A ako jesam nečiji pjesnik, onda sam od onih koji me čitaju i kojima moje riječi predstavljaju nekakvo uporište u ličnoj potrazi za Itakom, i slobodom govora. Jezik kojim pjevam je srpski, s jakim uticajem hrvatskog štokavskog govornog područja Zagreba i okolice. Govorim o čovjeku i njegovoj potrebi da bude slobodan i prihvaćen.

Kako je punker branio istinu! In medias face

Gepostet von Miljan Nikolić am Montag, 4. Mai 2020

Kako komentarišeš trenutno stanje koje je zadesilo Zemlju? Šta imaš reći o budućnosti svijeta?

Ovo vrijeme provedeno u karantinu i na distanci, vidim kao opomenu, da se ne može očekivati od prirode i Zemlje više od onog što smo spremni da damo zauzvrat. Ako smo uspjeli da ovladamo njenim silama u toj mjeri da stvorimo civilizaciju prosvećenog, opismenjenog pojedinca, što je bila namjera onih koji su pokretali i razvijali ljudsko društvo, onda je potrebno da zauzvrat prirodi vratimo svoj udio koji imamo u lancu njenog organizma. A mi, nerijetko, uzvraćamo smećem svog divljeg pira u teatru apsurda i zabave, u neograničenim količinama, u izobilju jedemo njene plodove od mesa i bilja, a ne dozvoljavamo da se uspostavi ravnoteža opstanka vrsta i života. Došlo je do globalnog poremećaja koji je nedavno proizveo virus nepoznat čovjeku, nastao potrebom tog tipa virusa da se prilagodi i pređe na organizam na kome može da produži svoju vrstu. Kako se čovjek prilagodio prirodi, tako priroda sad se prilagođava da od čovjeka uzme ono što joj pripada. To je proisteklo iz uzročno-posljedičnih odnosa u prirodi, na kojima počiva živi svijet. Možemo to zanemariti, ali to neće prestati samo od sebe. Budućnost je rukopis koji danas ostavljamo, čitan od strane onih koji pristižu i tumačen onako kako to njima predstavlja neki mogući smisao. Tako vidim tok ovog trenutka u kome bilježim svoju misao, kao odjek u budućem trajanju, i trag ovog što sam (pred)osjećao da u meni i u svijetu kog pokušavam da protumačim odista i jeste.

Tokom perioda karantina, počeo si da snimaš video klipove, a prijatelji na Facebook-u su te podržali. Kako je došlo do te ideje? Da li planiraš da nastaviš sa time?

S tim sam počeo na nagovor prijateljice, slikarke Ivane Stanić, koja inače uređuje Facebook profil Kulturne Baze Kunst, gdje su predstavljeni nezavisni, i antielitistički orjentisani umjetnici Crne Gore. Na njen predlog, snimio sam nekih desetak audio-video interpretacija svojih pjesama, u jednom kadru, u kratkoj formi lično predstavio to o čemu pišem. Vidite, riječ interpretacija, kada se radi o poeziji, ima dvostruko značenje. Književna kritika interpretira nečiju poeziju, da bi valorizovala vrijednosti, odnosno skrenula čitalačkoj javnosti pažnju na značajna mjesta u pjesničkom tekstu. No, s obzirom da u nas elitistička i autistična kritika čita isključivo Pekića, Kiša, Andrića i druge već valorizovane i do tančina interpretirane pisce, meni je ostalo da audio-vizuelno inetrpretiram, odnosno odrecitujem svoju  poeziju.

Bilo bi besmisleno da sam kritički interpretiram, analiziram svoje pjesme. To je od lošeg ukusa, i potpuno nepotrebno s moje strane. Dakle, ušao sam u žarište, skinuo masku građanskog lica, ogolio tkivo i pokazao meso svojih pjesama. Da li će biti toga još? Vrijeme će pokazati.

Kako bi opisao život umjetnika u Crnoj Gori? Disidenta, ali i onih drugih koje sistem podržava i obrnuto?

U Crnoj Gori umjetnik ima čime da se bavi, i od čega da načini svoj pokušaj vaspostavljana sebe kao čovjeka u ovom vijeku. Drugo je to što umjetnik očekuje zauzvrat od društva. Privilegije, priznanje, utjehu, ili kajanje?

Istina je da ovdje ima mjesta samo za one koji komuniciraju u kontekstu afirmativnog pristupa entitetskim temama, istoriji koja se iznova interpretira na prijamčljiviji način. Pisac je uzgojena domaća životinja, naučena da se hrani na pojilu domaćinstva. Ne tražim nikakve privilegije, titule i nagrade. Samo slobodu govora i mogućnost svog prisustva u javnosti. Poezija će me pronaći sama, ako budem spreman, budan i trezven da je dočekam.

Ja ne poznajem ni jednog disidenta među pjesnicima. Ranko Jovović je preminuo proljetos. On je bio odista veliki pjesnik. Podgorički, crnogorski, srpski, evropski, svjetski pjesnik. Nisam desničar, ali ni malograđanska uštva da ne priznam veličinu ako li pjesnik nije po mojoj mjeri i mjeri mojih uvjerenja.

Crna Gora je u njemu imala istinskog disidenta. Sad, drugo je to ko se prepoznaje u njegovim rojalističkim uvjerenjima. A ko je to ovdje u biti anarhista? Nema ovdje anarhista. To je sve salonska poza knjiških tipova naučenih na ugodnosti elitističke litetrature i svoje dokolice.

Ja da sam anarhista, ne bih pisao sonete. Već bih ispaljivao krikove s vrha solitera u pokornu, malovarošku družinu zagledanu u svoja nacinalna ogledala s dočaranim modelom identiteta, odnosno entiteta. Nemamo mi ovdje disidenta. To je prevelika uloga za ovaj vijek u našoj literaturi!

Da li ti je žao što nisi otišao odavde? Ako si o tome razmišljao, gdje bi to moglo biti? Zašto?

Devedeset i druge prošlog vijeka bio sam na raskršću. Ostati u gradu u kom sam rođen, otići u Toronto ili u Crnu Goru, gdje mi je otac i đed, moji korijeni. Izabrao sam to što sam izabrao. Sestra živi u Torontu. Ne bih se s njom mijenjao ni za jedan dan mog života ovdje. Zašto? Mene zanima vaspostajanje mog ličnog identiteta u balkanskim uslovima, tu, na ovom mjestu biti i postojati. Šta bih ja, ko bih bio u tuđini? Statistički podatak? Dripac neki, N. N lice, građanin sumnjivih korijena i namjera?

Moj rodni grad, kog ne mogu da se odreknem kao ni korijena s ove strane priče o raspadu Jugoslavije, obavezalo me da šestarim ovim balkanskim međama, i da kao svoju ličnu misiju, u uslovima koji su mi dati, vaspostanem i ostvarim se kao čovjek ovog vijeka i podneblja. Etikecije neka koriste oni koji ne znaju i nemaju kamo dalje od tog u pokušaju da nešto stvore, ostave za sobom. Ono čemu se vraćam, kad odem iz Crne Gore, to je moj rodni grad i kvart Sigečica na kome sam odrastao. I jedno selo na Kordunu, gdje ima mojih korijena.

Koliko su ljudi ovdje poetični u svom bitisanju? Kako ih doživljavaš i da li uopšte promišljaš “o obliku većine”?

Ljudi su ovdje, kako kažete, poetični, koliko im život dozvoljava. Ima poezije u svakodnevnom opstajanju na rubu razuma, egzistencije, u samoći svojih htjenja i mogućnosti. Govor koji otkriva ljude iz Crne Gore je neobično reljefan, živ, žilav i prožet raznim uticajima, od turcizama koji daju svoju dozu arome i atmosfere, do uticaja Venecije, i Mediterana. To je toliko sadržajno i slojevito biće kojim se predstavlja kultura ovog podneblja, da ga je nemoguće obuhvatiti u jednom poetskom opusu. Jezik je pravo mjesto postojanja, u njemu se izvjesnije traje i opstaje, ako jesmo u njegovom biću istiniti i imamo što da prenesemo na sagovornika. Moj odnos prema većini je takav da, bez promišljanja zašto smo u ovom vremenu stigli do ovog u čemu se nalazimo, ne bih ni sam o sebi imao Bog zna što reći. Ja bez većine nemam polje svoje borbe, odnosno nemam – ni s kim, a ni protiv koga, da pomenemo Štulića, kad već pominjemo i grad iz kog dolazim. Govorim isključivo u svoje ime, a moja većina na koncu svih nedoumica je moje pobratimstvo lica u svemiru, nešto kao kod Ujevića.

Mašicama za dušu uzet. Pero i lomača!

Gepostet von Miljan Nikolić am Montag, 27. April 2020

Kako komentarišeš globalni vladajući sistem, koji u manje više sličnim obrascima postoji širom svijeta?

Živimo u skučenim krugovima analognog života, digitalno komunicirajući s ostatkom svijeta. Poštapamo se savremenim, pametnim mentalnim pomagalima da artikulišemo svoje misli i osjećanja, a čini se da pričamo sami sa sobom, i uprazno, bez promišljanja i preispitivanja svoje ličnosti. Živimo za proizvode, ne stvarajući gotovo ništa. Trošimo koliko si možemo priuštiti, i na rate, zadužujući se, ne znajući imamo li vremena da to otplatimo, svodeći svoj horizont djelovanja na sada i ovdje, ne ostavljajući značajnije tragove za sobom. Živimo u korporacijama kapitala koji nas tretiraju kao beznačajne, hotimične pojave u svojim velikim planovima da ovladaju tržištem do posljednjeg novčića u džepu potrošača. Svijet ne doživljava renesansu, ni tehološki, ni kako bilo drugo, već bizarnu regresiju vrijednosti koje smo na putu od primalnog krika, otkrića plamena, pojave govora, gutenbergove galaksije i danas inerneta, uspostavili kao kod svog postojanja u univerzumu. Izgleda da ćemo u nekom budućem vijeku da se nabacujemo bočicom koka kole, kao oni divni Bušmani u filmu “Bogovi su pali na  tjeme”, svađajući se oko prazne ambalaže preostale iza bezimenog konzumenta.

Promjena koja nas očekuje je neupitna. Kako je vidiš u Crnoj Gori?

Promjena mora doći, to je priroda stvari i kretanja materije. Samo, koliko smo mi dobar materijal za razvoj društva i koliki je naš otpor da se promjenimo? – to je ono što se meni čini upitnim! Nisam u sadašnjem trenutku optimista, jesam u konačnici. Samo koliko će vremena ostati meni, mojoj generaciji da nešto dobijemo od društva nakon što smo, izabravši da ostanemo ovdje, i da stvaramo ovo društvo, da i uprkos odlučnosti da se nikad ništa ne dogodi suprotno od zadatih i projektovanih izbora, i dalje vjerujemo u sebe i da se odupiremo tom apatičnom stanju mirovanja i nepomičnosti. Integracije, kažete, u koje i kakvo to društvo? Konstantno smo u integracijama. To su gluposti! Nema ovdje nikakvih integracija, mi smo okamenjeni u svojoj osnovi i ne mrdamo s mjesta svog postamenta već počivšem liku svog projektovanog entiteta. Da, promjene će doći, ali to mora biti unutar čovjeka. Iluzorno je očekivati da će nas neko spolja izbaviti od nas samih. Hrist je bio, pa smo ga razapeli. Ko je sljedeći?

Samo da ne potonemo u nekakav još dublji nacionalizam, svejedno kog predznaka, to neće biti korak dalje, već ukopavanje u rovove budućih sukoba. Razvoj društva vidim u dekontaminaciji nacionalnih netrpeljivosti, stvaranju plodne klime za razvoj različitosti kultura na prostoru jednog jezika. Neka se to dogodi što prije i neka bude tek početak oslobađanja od uticaja devedesetih, XX vijeka.

Šta bi promijenio u svom životu, da možeš vratiti vrijeme?

Dosta toga, odista. Ali onda ne bih imao o čemu pisati! Sve svoje greške sam preinačio u riječi, samo to što sam pogriješio, bio sam istinski ja. Ostalo su pravila, paragrafi i zakoni… Duško Trifunović me naučio da su samo moje greške ono što meni pripada. Ostatak uličnim psima, nakon gozbe, i bitke, kad me mirno slome, i rastave na riječi, slogove, foneme, kritičari znalci, pošto jednom ipak dočitaju Pekića, Kiša, Andrića i sve bolje od mene pisce… Pa im dođem kao desert nakon obilatog ručka u salonu njenog visočanstva Dokolice!

Tvoja poruka nekim novim klincima, mladim pjesnicima…

Citiraću Andriju Radulovića, istinskog pjesnika iz Podgorice – Čuvaj se starih pisaca. Dakle, ne vjerujte pretjerano ni meni. Ja sam samo jedan od tih koji je uzeo riječ da osvijetli granice svog bola i prisustva u vremenu. Pjevajte, plešite, zaljubljujte se do samozaborava i iznova se pronalazite u svijetu na svojim nogama, dozrijevajte kao ponajbolje vino! To vam neće na kraju svega moći oduzeti, ni presvijetli starci koji ćete možda postati, divni i plemeniti pronosioci plamena samospoznaje, ili olupine izgorijelih života.

Razgovarala: Irena ČEJOVIĆ

Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply