Vjernici (zanat i fakultet)

Objavljeno: 13.05.2020, 08:54h

Piše: Omer ŠARKIĆ

Rejhan mi je sin. Ima devet godina i voli da gleda tzv. Skupštinu više nego crtani film. Valjda mu je smješnija? Tako sam i ja danas malo gledao uz njega. Dok sam ja radio nešto, on me stalno zapitkivao.

  • Je li ovaj blesav tata?
  • Nije, samo glumi.
  • Bože, kakav ludak.
  • Nije ludak, on se tako bori za novi mandat.
  • Tamo su im velike plate?
  • Pet-šest puta veća nego moja.
  • Za ovo što se glupiraju?

  • A kakva je ovo maska za lice ovome čiku preko usta, baš je smiješan?
  • On glumi velikog Srbina, pa je stavio masku u tim bojama.
  • A je li on stvarno iz Srbije?
  • Nije, ima kod nas u Crnoj Gori dosta Srba, mada on to radi zbog mandata, ne zbog Srba ili Srbije.

  • A ovaj, je li dobar?
  • Lažovčina Rejhane, kao svi manje-više tu. Pušti me sad.
  • Ali on vjeruje u Boga, ka’ mi, stalno ga pominje.
  • Ko laže, vara, krši javnu datu riječ i potpis, taj ne vjeruje u bilo što, Boga pogotovo. On se samo predstavlja vjernikom. Vjernik nije onaj koji ide u crkvu ili džamiju, a laže i vara.
  • Pa jesu li to sve Milovi prijatelji kad su takvi?
  • Predstavljaju se kao da nijesu, a u stvari jesu.
  • Sad me stvarno pušti, vidiš da ne znam đe mi je glava od poslova. Poluđeh od majstora.
  • Ti si stalno nervozan kad nešto radiš, ne može se pričati sa tobom.

***

Limarija u kući mi je stara između 40 i 50 godina. Ulazna vrata su mi od lifta. Prerađena da budu spoljna, ulazna vrata. Svojevremeno su me spasila od vojne policje koja je bezuspješno pokušavala da ih razbije kundacima kako bi me priveli za rat u kome nijesmo učestvovali. Prozori od soba su takođe toliko stari, izgrađeni od metalnih kutija. Ručke za zatvaranje prozora su od nekog metala nalik mesingu. Prije dva mjeseca mi je ručka za zatvaranje prozora u mojoj sobi ostala u ruci. Samo mjesec kasnije isto se desilo sa ručkom od prozora u Rejhanovoj sobi. Sve ima svoj vijek trajanja, čak i metal, a ne mi ili vlast. Dvije metalne ručice su pukle praktično u isto vrijeme, poslije 40 ili 50 godina!

Odavno mi je u sobama i hodniku, zimi, promaja u pravom smislu te riječi, a nikako da zamijenim bravariju. Sjetih se da bih najzad to mogao da uradim od onih para što sam pokrao iz Brisela, a dok sam na ovom odsustvu sa posla zbog djeteta (hvala koroni i NKT-u) ispod 11 godina starosti.

Tako sam odlučio da metalnu konstrukciju na terasi iste starosti (40-50 godina) zamijenim PVC  bravarijom, oba prozora od soba, te čuvena vrata od lifta. Međutim, da ne bi izazvao podozrenje naše budne javnosti (okle mu pare?) i da bi sve izgledalo kao u Skupštini, spoljna vrata sam kupio rabljena, polovna po naški. Mnogo mi je bilo dati cijelu platu (350.00 eura) službenika Monte Karla za vrata, te kupih polovna za 50.00 eura.

350.00 eura za vrata, veće je čak i od dnevnice najboljeg menadžera u državi, Verice Maraš.

Ali, kako je štok (okvir) pri vađenju oštećen sa jedne strane, morao sam naći stolara da izradi taj dio. Ekonomista, pravnika, menadžera, pogotovu menadžerki svih vrsta ima milion u državi od šesto hiljada stanovnika. Bez posla njih najviše. Ali zanatlija – i to uglavnom priučenih, ni za lijek. Najzad, po preporuci, nađoh jednog. Odnesoh mu polomljeni dio okvira vrata sa molbom da mi ga naparvi, dok ja sredim ostalo na njima i zaštitim ih lakom.

  • Pretrpan sam poslom, tek za nedelju dana ti to mogu uraditi (prvi put vidim čovjeka).
  • Nije problem. Koliko će me to koštati?
  • 10.00 eura.
  • Odgovara mi. Hvala. Vidimo se sledeće nedjelje.

U međuvremenu sam tražio majstora koji će mi skinuti stara vrata i prozore, doraditi malo otvore kada se isti skinu, staviti četiri kvadratna metra keramike u hodniku, uraditi sitna „krpljenja“ kuće, te majstore koji će mi uraditi PVC bravariju…

PVC majstori su mi za 3,42 kvm dali sledeće ponude:

  • 550.00 eura „ali je moja vrhunska PVC stolarija iz Njemačke, nije Turska“.
  • 440.00 eura „ali je moja iz Njemačke, nije ka’ kod ovih iz Turske. Za jedno 15 dana ti je mogu ugradit, prebukiran sam.“
  • 410.00 eura „plus jedno 30.00-40.00 eura ako ćeš ona posebna stakla „četiri godišnja doba“. Moraćeš čekati oko 20 dana, imam puno narudžbi“.
  • 400.00 eura „Njemački PVC“.

Taman kada se odlučih za ovu poslednju ponudu, rakoh da vidim rade li to u „7 Avgust“. Rade. Isto je Njemački PVC, cijena je 360.00 eura sa staklima „četiri godišnja doba“, isporuka i ugradnja za 4-5 dana.

  • Hoćete li okapnicu?
  • Što vam je to i koliko uvećava cijenu?
  • Gospodine, okapnica zbog kiše. Ne košta ništa, častimo vas jer ste mi simpatični (ja nekome simpatičan!)
  • A prozori 140 x 120 cm koliko bi me koštali?
  • Oko 170.00 eura po komadu.

E njih ću kupiti u KIPS, na popust 10%, tj. 117.00 eura po komadu. Nijesu ni turski, ni njemački, nego makedonski „ali do sada nijesu imali primjedbi i reklamacija na njih“.

Razlika u cijenama je, kao što vidite, skoro kao razlika između moje, odnosno vaše plate i Veričine, ili onog menadžera u Montengroairliensu.

Sjutra je dan „D“, počinju radovi. Glavni izvođač radova, moj mali Bemax mi je telefonom diktirao što sve od materijala treba da kupim. Ali, onaj stolar za štok od vrata me još nije pozvao, iako je prošlo sedam dana? Upalih automobil i u osam sati ujutro sam već bio u njegovoj radionici, na Karbuškom polju. Dok sam pisao ceduljicu sa molbom da me pozove jer ga ne zatekoh, kad, eto ga!

  • Upravo sam danas planirao da ti završim ono.
  • Molim Vas, sjutra mi dolazi majstor.
  • Ne brini, popodne ti to završavam i zovem te.

18 je sati. Ne zove. Opet idem u Karabuško polje, dok veliki Bemax punom parom i svim sredstvima završava Bulevar „do pola“ prema Tuzima. Biće svečano otvoren za 21. maj. Silu na sramotu. Evo, vidjećete.

Radionica zatvorena. Uzimam majstorov broj telefona od komšije mu. Uporno zovem – ne javlja se. Sav drhtim od bijesa dok idem kod prijatelja da pozajmim 500.00 eura, jer formulare za kredit od 800.00 eura (tri dnevnice Verice Maraš) nema ko da mi ovjeri u firmi ove nedjelje.

Najzad se javi majstor (poslije četvrtog poziva):

  • Bogomi nijesam stigao, evo montiram neka vrata, a poslije toga moram da iftarim (iftar – objed poslije ramazanskog posta)
  • Ali, obećali ste mi da će sigurno biti gotovo danas. Rekao sam Vam da mi sjutra dolazi majstor, a taj dio nijesam ni prefarbao!
  • Pa, što ću ja. Moram iftarit. Ujutro ću ti to završit.

Prekidoh vezu bez riječi. Mislim se: dobro je što je preko telefona, nekad se potpuno izgubim od bijesa, čini mi se da bih u trenutku mogao ubiti čovjeka. Toga se najviše plašim kod sebe.

Vjernik koji posti Ramazan, dok ovamo bezočno laže i vara, očito misli da je vjernik samo zbog toga što posti, ide u džamiju ili klanja pet vakata namaza. Skoro sam siguran da nije pročitao Kuran. Da jeste: ili bi bio častan, ili bi bio to što jeste u stvari, te ne bi postio i predstavljao se vjernikom. Takva nam je većina vjernika danas.

Dolazi mi Svetlana na kafu. Nije mi član porodice, a još smo se poljubili kada smo se poslije dva mjeseca sreli i vidjeli. Eto mi sad još  krivične prijave ako ovo pročita neko iz NKT!

Dok ćakulamo, ja se svako malo gubim u razmišljanjima, onako nervozan i sav unezvijeren zbog dešavanja sa majstorima i posla koji me čeka naredna 3-4 dana. U to me zove  glavni majstor, moj mali Bemax, „stručan“ za sve majstorske poslove:

  • Omere, izvini, ali ne mogu doći sjutra?
  • Kako ne možeš?
  • Ispao mi je neki drugi, veći i jači posao. Ako me možeš sačekati 5-6 dana dok to završim, ako ne, nađi drugog majstora.
  • Ali kupio sam ti materijal koji si mi tražio, znaš da mi za 3-4 dana dolaze majstori da mi postave PVC i da do tada sve treba biti spremno.
  • Žao mi je, ne mogu. Morao sam prihvatiti ovaj posao. Mnogo je veći, a čovjek mi uz to duguje neka pare od prijašnjeg posla…

Nikad nikom nijesam ostao dužan. Svakog majstora sam isplatio odmah i častio minimalno 10%, pa i njega kada mi je jednom radio. Što je greška, očito. Trebao sam mu ostati dužan.

Svetlani sam klimao glavom, preznojavajući se, iako često više nijesam znao o čemu pričamo. Od 20 do 22 sata sam bio stalno na telefonu, pokušavajući naći drugog majstora…

Rejhan je svemu bio prisutan, shvatio situaciju i, kaže mi: sad vidim zašto hoćeš da idem na zanat, a ne na fakultet.

Već je dva sata poslije ponoći, ne mogu da spavam, iako je “moje vijeme“ oko 23 sata. Svaki put mi se ponavlja ista priča sa „majstorima“. Život su mi skratili više i od protesta.

A nemam volje niti mi se zove neka menadžerka koja zanatski zna odraditi posao, te mi je jedino ostalo da izdušim ovako, pišući.

 

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register