Da sam juče umro od COVID -19, otišao bih u zabludi da je Klinički centar Crne Gore zdravstvena ustanova. Bilo mi je to nekako logično, s obzirom na ime i ono čime se ljudi u toj ustanovi bave. Sada, kad sam još živ, znam da se ta ustanova bavi i produkcijom muzičkih video spotova.

Izgleda da će ta praksa ubuduće da se njeguje u doba ozbiljnih kriza i, moguće, izbornih godina.

Dobro, da za trenutak odložim ironiju na stranu i pokušam da zdravorazumski (nadam se da još toga imam u dovoljnoj količini) procijenim upotrebnu vrijednost muzičkog video spota u kome mladi vokalni solista sa krovova poručuje Crnoj Gori (šta god da on pod tim pojmom podrazumijeva) da se ne da i najavljuje pobjedu. Nama kojima je znan kontekst, nije problem da odmah ukapiramo kako se s krovova ne pjeva o najavi nove turističke sezone, nego o borbi sa nevidljivim al’ opasnim protivnikom, koji hara od Istoka do Zapada, od Vuhana do Njujorka.

Pjesma je poletna, podsjeća na talijansku ‘Bella ciao’, poruke su dobronamjerne i, na prvi pogled, reklo bi se da se tiču svih nas koji živimo na teritoriji majke mile kršem bogate.

Šta se, međutim, vidi na drugi pogled?

U muzičkom video spotu se, liše vokalnog soliste, borba protiv podmuklog neprijatelja depersonalizuje – niđe nijednog prepoznatljivog lica koje izgara u borbi, niđe nikoga ko se dobrovoljno u tu borbu uključio radom i novcem. Vidimo bezimene građane i građanke, depersonalizovane medicinske radnike, ali vrlo personalizovano policijsko oklopno vozilo i vojni helikopter koji uzlijeće sa heliodroma Kliničkog centra.

Ne vidimo pluralizam simbola koji krasi crnogorsko mulikulturno i multietničko društvo, ali vidimo navijače sa crnogorskim državnim zastavama, koji neodoljivo asociraju na predizborne mitinge dugotrajuće vladajuće partije.

Opšti je utisak da se ovim muzičkim video spotom ni ne želi afirmisati jedinstvo jednog u mnogo čemu pluralnog društva u borbi sa iznenadnom opasnošću koja prijeti svima jednako, nego da se neukusno, u maniru tabloidnog lupanja po dobošu patriotskih emocija, afirmiše sistem koji se sve do ove krize uporno ponašao kao zbir nečega čemu je do izgradnje društva i uzajamnog povjerenja stalo koliko do lanjskog snijega.

Da je sreće, pa da je Crna Gora u godinama nakon referenduma postala društvo u kome su važni svaki pojedinac i pojedinka, u kome različito mislimo, ali se jednako pridržavamo onoga što smo zapisali  u Ustavu i zakonima, onda bi bilo prirodno i logično da se umjetnički nadareni pojedinci i pojedinke u ovakvim vremenima udruže samoinicijativno i zapjevaju snažnu i ohrabrujuću odu slobodarstvu i borbenom pregnuću ovdašnje čeljadi, bilo kog nacionalnog, religijskog ili političkog uvjerenja bili. No, kad nije sreće, onda će se, kao u kakvoj nadrealističkoj komediji, udružiti Kliniči centar i Ministarstvo odbrane, i pjevanjem s krovova razgoniti strah i razvijavati patriotizam DPSovskog lika.