Toksična tajna koja pogađa društvo

Objavljeno: 28.03.2020, 12:52h

Ćutanje o seksualnom nasilju i uznemiravanju u Crnoj Gori.

„Tek kada sam naučila šta je zapravo seksualno uznemiravanje, shvatila sam da sam, na neki način, cio život bila žrtva. Još kroz osnovnu školu, kada smo počeli u pubertet da ulazimo, svi dječaci su zadirkivali djevojčice, dodirivali ih po intimnim mjestima i tome se smijali. Nama je uvijek bilo neprijatno, ponekad smo i plakale, ali niko nije obraćao pažnju, pa sam ćutala“, kaže studentkinja K.J. iz Podgorice.

Nedavno sprovedeno istraživanje je pokazalo da u grupi anketiranih od 15 do 25 godina, skoro 95% je navelo da nemaju dovoljno informacija o temi – seksualnom nasilju nad ženama i djecom. Njih 90% poznaju ili je čulo za ženu koja je pretrpjela sekusalno nasilje ili uznemiravanje.

Jelena Jovanović

Jelena Jovanović, koordinatorka projekata NVO Prima, organizacije koja se bavi zaštitom prava žena i pružanja podrške žrtvama seksualnog nasilje, kaže da “se u Crnoj Gori i dalje o seksualnom nasilju govori sa dosta stereotipa i predrasuda”. Uprkos tome, vjeruje da se stanje poboljšava.

“Nakon što ispitanicama naših istraživanja ponudimo naučno dokazane informacije i rezultate istraživanja, one postanu otvorenije da govore o seksualnom nasilju”, kaže Jovanović za PCNEN.

Dodaje da su ljudi sada spremniji da govore o svom problemu, naročito mladi koji ovaj problem prepoznaju u svakodnevnom životu.

Psihološkinja i psihoterapeutkinja Branka Ćalasan kaže da “živimo u društvu koje njeguje tajnu kao obavezujući obrazac ponašanja za mnoge pojave sa kojima se suočavamo: tajna o bolesti, o siromaštvu, gladi, nemoći, o partnerstvima, i na početku ili na kraju o nasilju”.

“Tajna o nasilju je toksična tajna koja pogađa društvo u cjelini, a da toga nijesmo svjesni ”, kaže Ćalasan za PCNEN.

Sa druge strane, dodaje ona, mi smo društvo koje reviktimizuje – pa odgovornost za nasilje, koje je najčešće rodno zasnovano, vraćamo žrtvi: “vjerovatno je rekla nešto što nije trebalo”, “ko zna kako se obukla”, “ko zna šta je uradila da ga tako izazove”.

Ćalasan kaže da kod mnogih žena postoji psihička barijera kada je u pitanju otvoreno govorenje o nasilju. Ona navodi da su mnoga istraživanja pokazala da ja to uslovljeno strahom od nasilnika, strahom od osude okoline i vjerovanjem da nasilnik neće biti kažnjem.

Ćalasan vjeruje da će ta psihička barijera biti otklonjena onog trenutka “kada nasilje nad ženama počnemo da posmatramo  kao muški problem”, kako je to rekao Džekson Kac (Jackson Katz),  američki edukator i socijalni teoretičar u jednom svom TED govoru. “Kada snažni, stabilni, integrisani muškarci počnu da pričaju o onome o čemu ne mogu da govore žene. Tada žene koje se bore protiv nasilja nećemo percipirati kao ‘protivnice i mrziteljke muškaraca’, već ćemo prihvatiti problem kao problem”.

Ćalasan je i direktorica OCD “Portret”, u sklopu kojeg se bavi očuvanjem mentalnog zdravlja i radi na projektima za psihičko jačanje žena iz Crne Gore.

Neinformisalnost građana na temu seksualnog nasilja prepoznaje kao veliki problem, ali vjeruje da se tome može stati na put.

“Ukoliko prekinemo tišinu o nasilju i udruženo –  sistemski i institucionalno djelujemo po ovom pitanju, imamo veliku šansu da društvo učinimo kohezivnim, da poboljšamo položaj, ne samo djevojčica, djevojaka i žena u društvu, već i dječaka, mladića i muškaraca. Važno je otvoriti tu perspektivu rodne ravnopravnosti – da su svjedoci nasilja, samim tim i direktno i indirektno žrtve, isto tako i sinovi, braća, drugovi i prijatelji.  Tu tišinu je potrebno prekinuti i dekonstruisati uvjerenja o ‘slabim i jakim muškarcima’ na nivou porodice i društva. Možda zvuči utopistički, ali svako od nas može početi da mijenja kulturni narativ mijenjajući svoj”, kaže Ćalasan.

Branka Ćalasan

Ona navodi da se kroz psihoterapijsku praksu  pokazalo da je, najčešće, žrtvama nasilja  potreban dug vremenski period da shvate, da postanu svjesne  da žive u nasilju, čak i kad je o najekstremnijem  vidu nasilja riječ.

“Neophodno je kroz vaspitno-obrazovni proces otvoriti mnoge tabu teme i njima se otvoreno i javno baviti  na nivou vršnjačkih kultura. Takođe nam je neophodan zakon čija  bi primjena bila vidljiva kroz primjere u praksi – adekvatno tretiranje osoba počinioca nasilja”, kaže Ćalasan i dodaje da će sve to činiti “da se pojedinac osjeća bezbjedno u društvu i da može da ostvari  svoja osnovna ljudska prava”.

Ona napominje da je statistika “poražavajuća u tom smislu” i da se se i dalje “ohrabruje sistem koji je koncipiran tako da ženama dodjeljuje manje lične bezbjednosti”.

Istraživanje u sklopu projekta “Osvijetlimo mrak seksualnog nasilja” pokazalo je da od 100 žena i djevojčica koje su se obratila organizacijama za zaštitu žena i djece njih 85 je doživjelo najteži oblik seksualnog nasila – silovanje, dok su 15 bile žrtve drugog vida nasilja. Od 12 slučajeva koji su prijavljeni nadležnim instituacijama, 10 je usmjereno na policiju a dva slučaja centrima za socijalni rad.

———————

Studija o seksualnom nasilju nad ženama i djecom u Crnoj Gori izrađena je u okviru projekta „Osvijetlimo mrak seksualnog nasilja” koji sprovode Sigurna ženska kuća, SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Nikšići i NVO Prima. Anketirano je 108 žena u dobi od 15 godina pa nadalje. Studija je podržana od Ministarstva javne uprave i finansira se iz budžeta Evropske unije.

——————-

Studentkinja sa početka naše priče kaže da je seksualno uznemiravanje kojem su djevojčice bile izložene u osnovnoj nastavljeno i kasnije.

„Sve se to nastavilo i u srednjoj školi. Bili smo stariji, pa i slobodniji. Uvijek je bilo dobacivanja i zviždanja. To nam je bilo, što se kaže – dobar dan. Bilo je nekih pogleda i neprimjerenih komentara i od strane profesora, na šta nikad nisam obraćala veliku pažnju, jer sam znala da ne bi snosio nikakve posljedice. Sada sam na fakultetu, i sve što o seksualnom uznemiravanju znam je iz radionica nevladinog sektora, interneta i dijeljena iskustava“.

Ona ističe da je, zapravo, najveći problem to što su  skoro sve njene drugarice prolazile kroz isto, jednako nijemo i pognute glave.

„Da mi se sada desi nešto slično ili, daleko bilo, gore, znala bih kako da postupim i kome da se obratim, ali sve to sam morala da naučim sama“.

Trenutna situacija izazvana pandemijom virusa COVID-19 dodatno otežava situaciju žrtava koje su primorane da budu u kućnoj izlolaciji sa nasilnikom. Takođe, otežavajuća okolnost je i velika zauzetost službenika Uprave policije i centara za socijalni rad kojima su u fokusu sada druge obaveze. U cilju rješavanja problema, žrtve se mogu obratiti nekoj od NVO koja se bavi njihovon zaštitom, ili pozvati SOS telefon za žrtve porodičnog nasilja u Crnoj Gori.

Marija PEŠIĆ

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register