U šta mi to gledamo

Objavljeno: 14.03.2020, 19:08h

Piše: Ibrahim ČIKIĆ

Mjesec je juli 1982-ge godine. Sa drugovima iz Radio kluba YU 6 GAD, što sam ih obučavao Morzeovoj azbuci i radiotelegrafskim vještinama, idem na kampovanje u Srebreno kod Dubrovnika. Miro je jedinac, otac mu moj nekadašnji nastavnik, a Saša ima i sestru, sin poslanika u Saveznoj Skupštini SFRJ. Momci malo mlađi od mene, završili gimnaziju i upisali fakultete, roditelji ih povjerili meni da ih po prvi put samostalno odvedem na more.

Baš taj dan naš Bjelopoljac Murat sa ženom i legendarnim „Spačekom“ planirao da ide za Ulcinj. Sa oduševljenjem prihvati kada ga zamolih da nas trojica sa njima odemo do Petrovca, a mi bi poslije toga auto-stopom do Dubrovnika.

Šator i rance svezasmo na galeriju, ugurasmo se na zadnje sjedište i uputismo u pravcu plavog Jadrana. Šala, pjesma i vicevi, atmosfera kakvu današnji momcu mogu samo sanjati. Idemo kanjonom Morače, u jedan vakat Murat se obrati supruzi:

„Viđe li onog golog čovjeka pored puta?“

Ona odgovori da nije, a i nas trojica potvrdismo njene riječi.

On ne bi lijen, nađe adekvatno mjesto, okrenu auto i počesmo se vraćati nazad. Doista, uskoro ugledasmo čovjeka kako go hodi uz samu ivicu magistralnog puta. Samo što smo ga ugledali mi horski – stvarno go, k’o od majke rođen!

Taksirat Murat se smije i opet pita ženu:

„Viđe li mu sat na ruci,“ ona odgovori da nije, a on „ljutitim“ glasom dreknu na nju:

„Pa u šta si gledala, sram te bilo!“

***

Nažalost, mi decenijama gledamo satove, vile, limuzine i imperije ali nikako da vidimo moralnu, duhovnu i intelektualnu golotinju naših političkih i vjerskih vođa koji nas nepovratno „voze“ u provaliju.

Pa u šta smo gledali tolike godine sram nas i stid bilo!

Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply